Sadašnjost i budućnost spomenika (na Petrovoj gori )
Spomenik na Petrovoj gori posvećen ustanku naroda Banije i Korduna djelo je kipara Vojina Bakića realizirano i otvoreno 1982. godine. Dio je veće cjeline koja je obuhvaćala memorijalni kompleks sa spomenikom i gobnicom, partizansku bolnicu te dio prirodnog krajolika Petrove gore.
Spomenik na Petrovoj gori posvećen ustanku naroda Banije i Korduna djelo je kipara Vojina Bakića realizirano i otvoreno 1982. godine. Dio je veće cjeline koja je obuhvaćala memorijalni kompleks sa spomenikom i gobnicom, partizansku bolnicu te dio prirodnog krajolika Petrove gore. Danas, trideset i sedam godina nakon otvorenja, spomenik kao i cijeli kompleks potpuno su devastirani i prepušteni propadanju. Bez adekvatne zaštite nadležnih, na spomenik je posve neprimjereno postavljena antena teleoperatera, njegova ovojnica se skida i preprodaje kao sekundarna sirovina, a unutrašnjost nerijetko služi i za deponiranje razičitog otpada. Kako je zadnjih godina razvijena svijest o vrijednosti spomenika postavlja se pitanje načina njegove obnove i zaštite1.
Spomenik je rezultat natječaja provedenog u dva stupnja. Na natječaju provedenom 1970. godine prvu nagradu je osvojio Igor Toš, dok je na natječaju provedenom s ciljem poboljšanja funkcionalnosti spomenika, četiri godine kasnije pobjednički rad bio Vojina Bakića (koji je na prvom natječaju bio drugonagrađeni). Zavodu za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu povjerena je izrada projektno tehničke dokumentacije sa Berislavom Šerbetićem kao odgovornim projektantom. Izgradnja je započela tek 1980., a realizacija je dovršena 1982. godine. Korištenje institucije javnog anonimnog natječaja omogućilo je testiranje mogućnosti i različitih umjetničkih pristupa, ali i umrežavanje i suradnju arhitektata i umjetnika.
Ostvarena je sinteza arhitekture i skulpture koju je praktično nemoguće razdvojiti. Specifična vanjska forma nastaje kao rezultat vertikalnog nizanja etaža posve različitih zakrivljenih kontura. Izuzetna skulpturalna forma u sebi sadrži arhitektonski prostor impresivnih dimenzija koji se proteže praktično u punoj visini spomenika, naime u sredini se nalazi glavno stubište koje se obavija oko središnje vertikalne šupljine visine tridesetak metara koja tako stvara jedinstven arhitektonski i skulpturalni prostor koji organski pulsira u svim smjerovima i predstavlja spektakularan prostorni fenomen (bez uzora i usporedvih primjera na širem prostoru). Prostor gotovo ekspresionističkih kvaliteta naizgled se obuhvaća jednim pogledom, ali njegova kompleksnost vrlo brzo postaje očita jer zahtijeva vrijeme za fizički obilazak i istraživanje. Uz središnju šupljinu unutar samog spomenika nalaze se dvije jezgre, jedna koja sadrži vertikale komunikacija, stubišta i liftova, te druga u kojoj su instalacije i spremišta. Uobičajeni katovi zgrada u ovome slučaju zamijenjeni su sa karakterističnim nivoima određenim visinskim kotama. Uz osam nadzemnih nivoa na kojima su smješteni uprava, biblioteke, galerije, muzej i bife i svi prateći prostoi postaoje i dva podzemna nivoa gdje se nalazila velika dvorana te dva izložbena prostora koje je bilo moguće povezati u jedinstven funkcionalan prostor.
Vanjski prostori koji vode do spomenika nisu ništa manje elaborirani, nego izravno sudjeluju u njegovom doživljaju. Sam spomenik smješten praktično na najvišoj koti Petrove gore vidljiv je sa višekilometarske udaljenosti. Nakon što se svlada put do vrha gore spomeniku se pristupa kroz niz pažljivo oblikovanih sekvenci položenih na istoj osi. Uz parkiralište za posjetitelje nalazi se pristupni trg na kojemu su asimetrično postavljene servisna i prijemna zgrada sa sanitarijama i cafeom za posjetetitelje oblikovane tako da postaju dijelom terena, napola ukopane i pokrivene zelenim travnatim krovom. Između zgrada, sa trga vode blage stube prema spomeniku kojem se približava iz donjeg rakursa. Na pola puta do spomenika, kada stube izrone na ravan nalazi se grobnica odakle se nastavlja pristupni put do samog spomenika ispred i kojeg kojeg forma spomenika oblikuje ulazni trg. Upravo inzistiranje i posebna projektantska pažnja uložena na sekvencioniranje putu sastavljenog od više sekvenci daje nužan dignitet memorijala, a obilazak pretvara u ceremoniju kojom se iz prostora svakodnevice prelazi u prostor sjećanja.
Monumentalna bakićeva apstraktna skulptura smještana na vrhu Petrove gore vidljiva sa velike udaljenosti što je posebno dojmljivo s obzirom na refleksiju svjetla koju je omogućavala ovojnica sastavljen od ploča nehrđajućeg čelika. Osim ispitivanja mogućnosti dosljedne materijalizacije monumentalne apstraktne skulpture testirana je i njena dematerijalizacija. U prirodnom gorskom šumovitom pejzažu prepoznajemo potpuno artificijelnu formu koja se poigrava se prirodnim fenomenima – refleksije svjetla, pretapanja boja, te percepcijom mjerila. S obzirom da je riječ o skulpturi ukupne visine preko trideset metara, iz daljine je nemoguće procijeniti njenu realnu dimenziju. Doživljaj dimenzije mijenja se prstupanjem vrhu Petrove gore, ali i prilaznom sekvencom koja vodi do spomenika. Mjerilo postaje jasno tek ispred samog spomenika, ali ponovno se mijenja ulaskom u interijer.
_
Danas je spomenik devastiran i prepušten djelovanju atmosferilija. Ovojnica pročelja je većim dijelom demontirana i odnesena, inventar uništen, podrum poplavljen a sve je zakrčeno smećem. Ulazna vrata su zaključana i zavarena, a zona prizemlja ograđena metalnom mrežom. Na krovu je podignut odašiljač telekomunikacijse kompanije čime je apsurdna situacija dodatno naglašena. Trenutno stanje spomenika ostavlja traumatičan i šokantan dojam na posjetitelja. Unatoč tome, zahvaljujući povećanm interesu za spomenike NOB-a, dijelom i iz inozemstva, posjetitelja i slučajnih namjernika ne manjka. S obzirom na vrijednost spomenika i njegovo stanje postavlja se pitanje njegove obnove, rekonstrukcije i pronalaženja načina održivog financirnaja. Kako se procjene obnove mjere u desecima milijuna kuna tema se uporno izbjegava, a stanje spomenika je iz dana u dan sve gore. Postavlja se pitanje mogućnosti, ali i smisla obnove koja bi dovela spomeniku njegovo izvorno stanje. Znači li to da bi se time prebrisalo njegovo sustavno devastiranje i ignoiranje koje traje desetljećima te teako izvrsno ocrtava novu relanost i politiku koju živimo? I možda još važnije, je li ovakav devastiran spomenik otkrio neke nove kvalitete kojih još nismo svjesni?
Nekadašnji monumentalni spomenik savršene materijalizacije oblikovao je gotovo mističnu apstraktnu formu koja je danas postala ruševina čije je oplošje više otvoreno (otkriveno) nego zatvoreno (skriveno) tako nam pokazujući sve njegove elemente od kojih je sastavljen. Otkrivamo sve njegove slojeve, potkonstrukcije, konstrukcije te u konačnici naziremo i njegovu unutrašnjost. Odjednom mistična forma postaje demistificirana, njena apstrakcija postaje figurativna i narativna tako omogućujući spoznaju izvornog objekta.
Izvornom idejom pristupalo se u unutrašnjost spomenika koja je bila obodno zatvorena, a tek mjestimično osvjetljena krovnim kupolama, te je procesija kretanja prema vrhu kulminirala izlaskom na krov odakle se pogled pruža kilometrima daleko. Današnja situacija, gdje nema kontiuirane vanjske ovojnice, uvodi eksterijer u unutrašnjost, omogućuje pregršt kadrova i vizura iz spomenika dok se njime penje, te stvara cijeli spektar svjetlosnih i prostornih doživljaja interijera koji izvorno nisu zamišljene ni predviđene. Nekadašnji zatovoreni volumen sada se rastvara te tako omogućuje nove vizure ali generira nove prostorne kvalitete.
Pristup i ulaz u unutrašnjost spomenika su onemogućeni zavarenim vratima i zaštitnim mrežama, ali sa bočne strane kroz procjep u mreži ne veći od metra kvadratnog moguće je ući s bočne strane u spomenik. Želja i potreba da se danas obiđe spomenik zahtijeva ne samo dovitljivost i odvažnost, već i poniznost gotovo japanske ceremonije u kojem je nužan naklon kod ulaza kako bi se iskazalo poštovanje. A umjetničke i arhitektonske vrijednosti zaista zaslužuju taj naklon.
Monumentalna dimenzija i forma koje izazivaju strahopoštovanje materijalizirani su ovojnicom od nehrđajućeg čelika, materijala koji je praktično vječan, tako ne samo omogućujući umjetnički eksperiment nego i oblikovanje koje je u skladu sa političkim narativom koji je imao potrebu ovjekovječiti vlastite vrijednosti. Ironija sudbine je da je upravo ovojnica prva stradala kroz više ili manje sustavnu demontažu sa svrhom stjecanje osobne imovinske koristi pojedinaca – prodajom kao sekundarne sirovine. Krhkost političke ideje bivšeg sustava nevjerojatno se oslikava u sudbini spomenika. Nekadašnji moćni politički i državni sustav za koji se nije vjerovalo da je moguće da propadne, te je predstavljao budućnost nestao je u plamenu jednako kao što je naizgled neuništivi spomenik nehrđajućeg čelika razmonitiran i opustošen. Jednako kao što je slučaj i sa političkim sustavom, za destrukciju spomenika nisu bili odgovorni vanjski faktori ili neprijatelji. Jednako kao što je bio slučaj sa bivšom državom, tako je i spomenik posvećen ustanku naroda, razmontiran i uništen od naroda. Spomenik čija gradnja se pripremala i trajala od kraja šezdesetih, a otvoren 1982. godine jedva da je bio desetljeće u funkciji. Spomenik građen za vječnost i otporan na sve vanjske čimbenike nije bio otporan na one kojima je namijenjen. Nekadašnji monumentalizam danas je zamijenjen krhkosti. Riječ koja u vrijeme izgradenje vjerojatno nikome nije pala na pamet da bi mogla opisivati ovaj spomenik.
Neumitnim prolaskom vremena došli smo do trenutka gdje je spomenik dulje vremena devastiran i napušten nego što je bio funkcionalan kako je to bilo zamišljeno. Je li ovo novo stanje njegovo novo prirodno stanje? Ne doprinosi li i stanje raspada u kojem se trenutno nalazi njeogov samoj arhitektoničnosti? Uostalom nije li nam njegovo trenutno stanje omogućilo i nove doživljaje kvaliteta prostora i skulpture? 2 Ali ne samo da smo otkrili nove kvalitete spomenika nego i granice vlastitog identita i vlastitog barbarstva. Jesmo li došli do trenutka kada je ovaj spomenik neugodan podsjetnik na nas same, pa su zato za neke optimalna rješenja rušenje spomenika. Bi li vraćanje u prvotno stanje spomenika i njegova faskimilna obnova bilo negiranje i nas samih odnosno naših postupaka?3 Spomenik (i mnogi drugi spomenici) pokazuje tko smo bili, što smo bili u stanju zamisliti i realizirati, ali isto tako da to nismo znali prepoznati i očuvati, a danas uopće nikakvu ideju što zapravo s time…
Je li danas zamislivo i (je li smisleno) obnavljanje izvornih sadržaja sa muzejem koji bi komemoriao ustanak naroda Banije i Korduna? I ne bi li trebalo komemorirati traumu samog spomenika i svega onog što predstavlja? Je li zamislivo takvo nadopunjavanje izvornog programa?
Iako je spomenik devastiran, zapušten i potencijalno opasan ljudi ga redovito posjećuju. Trg ispred spomenika redovito je mjesto okupljanja entuzijasta astronoma koji vikendom tamo promatraju zvijezde. U šumi koja okružuje spomenik izletnici skupljaju gljive ili planinare. Neobično je kako se svi spontano i bez plana susreću kod spomenika. Unatoč svemu spomenik i dalje privlači posjetitelje koji teško mogu odoliti da ga ne istraže i posjete. Je li budućnost spomenika namijenjena upravo njima?
Uz mnoge napore raznih istraživača danas i široj javnosti postaje jasno kako je riječ o umjetničkom remek djelu čiji značaj prelazi državne granice te koje zahtjeva hitnu obnovu, ali isto tako traži od nas da se uhvatimo u koštac sa kompleksnosti njegovog značenja i obnove.
1 Spomenik je bio predstavljen i na nedavnoj izložbi Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia 1948-1980, u MoMA-i u New Yorku
+ dodati citat Snješke Knežević iz knjige Projekt spomenika na Petrovoj gori, Zavod za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta, 1981. Zagreb
2 Neovisno od razvijanja fetišizma ruševina moderne arhitekture koji je postao popularan online trend u novije vrijeme Bernard Tschumi u svojima Advertisments for architecture (1976.-1977) daje vrijedno zapažanje na ovu temu „The most architectural thing about this building is the state of decay in which it is. Architecture only survives where it negates the form that society expects of it. Where it negates itself by transgressing the limits that history has set for it.“
3 U intervjuu sa Hansom Ulrichom Obristom Rem Koolhaas komentira naivnost obnove zgrade Reichstaga „To simply put a new head on a building that had an incredibly ambiguous history is innocent, or perverse, whatever you want to call it. Therefore it’s a very moving condition. Only now are all these civil servants realizing that they actually have to inhabit Nazi buildings as their new ministries, with the anxieties that emanate from that, that demand exorcism, but do glass and steel still drive out evil spirits?“ u The Conversation series Volume 4, 2007., Walter Konig