IZLOŽBA /EXHIBITION
REFRESHING MEMORY KAD SPOMENICI OŽIVE/ WHEN MONUMENTS REVIVE
16. 9. – 16. 10. 2019., Galerija Nova, Teslina 7
The exhibition When Monuments Revive is a part of the wider project Refreshing Memory, which engages with anti-fascist monuments and the artistic and scientific practices through which their dignity is preserved. Central to the exhibition are phenomena of the time related to the attitude to memory, the temporality of political options in a time of historical amnesia. In the art works, various approaches to the theme of monument are interwoven, particularly the poetic and meditative approach, the inscription of collective memory into public space, physical space and that of the media, and a radically critical approach. The exhibition takes up the troubled issue of the current situation in society today, of revisionism and the normalisation of fascism.
———————————————-
Izložba Kad spomenici ožive[1] dio je projekta Refreshing Memory[2] u čijem su fokusu antifašistički spomenici, umjetničke i znanstvene prakse očuvanja njihovog digniteta. U fokusu izložbe su fenomeni vremena vezani uz odnos prema memoriji, temporalnosti političkih opredjeljenja u vrijeme povijesnih amnezija. U radovima se isprepliću različiti pristupi temi spomenika, osobni poetski i meditativni pristup, upisivanje kolektivne memorije u medijski i fizički javni prostor, te radikalno kritički pristup. Novonastali radovi problematiziraju aktualnu situaciju u društvu danas, revizionizam i normalizaciju fašizma.
U prvom dijelu izložbe Kad spomenici ožive (Galerija Nova) izloženi radovi javno govore o vrijednostima društva i rada, ustavno zajamčenim pravima građana, pravu na slobodu mišljenja i izražavanja. Misli izvedene iz slobode, najviše vrijednosti iznose u društvenu stvarnost koju žive. Na osnovu ovog osnovnog uvjeta temeljnog za ostvarivanje drugih ljudskih prava i temeljnih sloboda nastala je i ova izložba. Uvodni pravni diskurs posvećen je radu Tanje Dabo: Popravljanje Ustava Republike Hrvatske.
Proizvodnja teksta i slika, kojom barataju vizualne umjetnosti materijal su koje koristi Dalibor Martinis u svom radu J. B. T. 29. 12. 2004., baveći se fenomenima reprezentacije, primjerice ulogama vođe, političkim govorima i medijskim prijenosom informacija. koji se bavi i njenim obratom nastao nakon što je miniran Augustinčićev spomenik Titu u Kumrovcu. Umjetnik je zakoračio na prazno postolje spomenika ukazujući na probleme dekonstrukcije i konstrukcije memorije kroz vizualno, kroz zauzimanje praznog mjesta. Napisana riječ i stvorena slika i odvojena od političke motivacije i dalje je reprezentacija problema društva i ona koja stvara novu sliku društva, umjetnik ovim činom proizvodi snažne reakcije, ne samo u uskim kunsthistoričarskim krugovima već u širem društvenom kontekstu, budući da je rad JBT odjeknuo u medijima i samim tim formirao novu društvenu sliku. S druge strane produkcija kolektivnog zaborava zanimljiva je u umjetnicima i potakla je brojnu produkciju umjetničkih radova.
Među pionirima spomeničkog anti-ikonoklazma nalazi se rad Siniše Labrovića Zavijanje ranjenika, u kojem se narušena, prethodno konstruirana slika liječi, vidanjem ranjenog spomenika ranjenicima. Ovaj semantički doslovan umjetnički postupak udaljio je Sinišu Labrovića od zanimanja školskog učitelja i učinio ga slobodnim građaninom Republike Hrvatske.
Darije Petković, Tomislav Pletenac, Sanja Potkonjak, Mladen Stilinović, Pasko Burđelez, Luiza Margan, Igor Grubić, Marko Marković, Slaven Tolj, Sanja Iveković, Tanja Dabo, Božena Končić Badurina, Zoran Pavelić, Miro Vuco, Dalibor Martinis, Siniša Labrović, Željko Badurina, Neli Ružić, Gildo Bavčević i Antej Jelenić, Jana Dabac, Sandro Đukić, Boris Vidaković, Bojan Mrđenović, Alem Korkut, Marko Marković
kustosica/curated by: Davorka Perić
16. 9.-16. 10. 2019., Galerija Nova, Teslina 7
The exhibition When Monuments Revive is a part of the wider project Refreshing Memory, which engages with anti-fascist monuments and the artistic and scientific practices through which their dignity is preserved. Central to the exhibition are phenomena of the time related to the attitude to memory, the temporality of political options in a time of historical amnesia. In the art works, various approaches to the theme of monument are interwoven, particularly the poetic and meditative approach, the inscription of collective memory into public space, physical space and that of the media, and a radically critical approach. The exhibition takes up the troubled issue of the current situation in society today, of revisionism and the normalisation of fascism.
———————————————-
Izložba Kad spomenici ožive[1] dio je projekta Refreshing Memory[2] u čijem su fokusu antifašistički spomenici, umjetničke i znanstvene prakse očuvanja njihovog digniteta. U fokusu izložbe su fenomeni vremena vezani uz odnos prema memoriji, temporalnosti političkih opredjeljenja u vrijeme povijesnih amnezija. U radovima se isprepliću različiti pristupi temi spomenika, osobni poetski i meditativni pristup, upisivanje kolektivne memorije u medijski i fizički javni prostor, te radikalno kritički pristup. Novonastali radovi problematiziraju aktualnu situaciju u društvu danas, revizionizam i normalizaciju fašizma.
U prvom dijelu izložbe Kad spomenici ožive (Galerija Nova) izloženi radovi javno govore o vrijednostima društva i rada, ustavno zajmčenim pravima građana, pravu na slobodu mišljenja i izražavanja. Misli izvedene iz slobode, najviše vrijednosti iznose u društvenu stvarnost koju žive. Na osnovu ovog osnovnog uvjeta temeljnog za ostvarivanje drugih ljudskih prava i temeljnih sloboda nastala je i ova izložba. Uvodni pravni diskurs posvećen je radu Tanje Dabo: Popravljanje Ustava Republike Hrvatske.
Proizvodnja teksta i slika, kojom barataju vizualne umjetnosti materijal su koje koristi Dalibor Martinis u svom radu J. B. T. 29. 12. 2004., baveći se fenomenima reprezentacije, primjerice ulogama vođe, političkim govorima i medijskim prijenosom informacija. koji se bavi i njenim obratom nastao nakon što je miniran Augustinčićev spomenik Titu u Kumrovcu. Umjetnik je zakoračio na prazno postolje spomenika ukazujući na probleme dekonstrukcije i konstrukcije memorije kroz vizualno, kroz zauzimanje praznog mjesta. Napisana riječ i stvorena slika i odvojena od političke motivacije i dalje je reprezentacija problema društva i ona koja stvara novu sliku društva, umjetnik ovim činom proizvodi snažne reakcije, ne samo u uskim kunsthistoričarskim krugovima već u širem društvenom kontekstu, budući da je rad JBT odjeknuo u medijima i samim tim formirao novu društvenu sliku. S druge strane produkcija kolektivnog zaborava zanimljiva je u umjetnicima i potakla je brojnu produkciju umjetničkih radova.
Među pionirima spomeničkog anti-ikonoklazma nalazi se rad Siniše Labrovića Zavijanje ranjenika, u kojem se narušena, prethodno konstruirana slika liječi, vidanjem ranjenog spomenika ranjenicima. Ovaj semantički doslovan umjetnički postupak udaljio je Sinišu Labrovića od zanimanja školskog učitelja i učinio ga slobodnim građaninom Republike Hrvatske.
Jedna od pod tema su novčanice, kroz tri novčanice – tisuću kuna s novčanice iz vremena NDH, sto dinara iz Jugoslavije i sto eura pratimo reprezentaciju vrijednosti pojedinih sustava i ideologija kroz novac. Novčanica od tusuću kuna prati fotografiju Uvala Slana Darija Petkovića, autor ovako opisuje svoje rad, »Pogled na uvalu Slana na otoku Pagu iz mjesta Bošana jedan je od najslikovnijih pejzaža u Republici Hrvatskoj. U prednjem planu more, u sredini goli kamen bez vegetacije a u pozadini Velebit. Navedeni pejzaž nalazi se na novčanici iz razdoblja NDH od tisuću kuna ne govoreći ništa o spornoj sredini pejzaža. Goli kamen bez vegetacije je mjesto gdje se tijekom Drugog svjetskog rata nalazio ustaški koncentracijski logor Slana.“ Vizualna reprezentacija, fotografija u boji turističke kupače destinacije naše domovine i kupači s plastičnim morskim rekvizitima, u totalnom su raskoraku s tim da je to mjesto – mjesto masovnog stravičnog zločina i reprezentacijsko mjesto novčanice iz NDH. Druge dvije novčanice nalaze se na radovima kojima je u fokusu rad, vrijednosti i poruke novca, te eksploataciji.
Prva je novčanica od sto dinara na čelu Mladena Stilinovića u njegovom glasovitom kolažu iz 1980. Pjevaj! Na novčanici je Augustinčićeva skulptura Mir. Ovaj za Stilinovićev rad sasvim sporedan moment sa skulpturom Mira, poslužit će konstruiranju slike koja reprezentira vrijednosti sustava u kojem je bila na ova novčanica na cijeni. Devalvacija vrijednosti, te posveta radu Mladana Stilinovića i samoj temi rada, radnika i eksploatacije zastupljena je kroz treću i sada aktualnu valutu euro, novčanicom – od sto eura na čelu Željka Badurine u radu Eksploatacija živih. Konstrukt za potrebu ove izložbe, kontekst kao interpretacija, svijet o nesavršenom, labavom i promjenjivom – služi kao uvod u temu revizionizma…
Cvijet kamena Marka Markovića, sićušni, da struka dozvoljava rekli bi neugledni betonski odljev, izveden “prema modelu” monumentalnog spomenika Bogdana Bogdanovića, posvećenog žrtvama ustaškog terora u koncentracijskom logoru Jasenovac. Iskrivljena, lažna, umanjena estetski i veličinom, “replika” Kamenog Cvijeta izlivena kao negativ govori o izvrtanju povijesnih činjenica. Autor i nazivom Cvijet kamena ukazuje na prisutnost politike revizionizma, modela koji sustavno dopire do društvenih struktura opravdavajući zločine te uzdiže fašizam i nacionalizam u Hrvatskoj. Zanimljivost paralelelnog svijeta umjetnosti je to da je rad reprezentirao Hrvatsku na Bijenalu u u Veneciji 2016. godine na 15. međunarodnoj izložb arhitekture/ Reporting from the Front, u sklopu projekta” Mi trebamo-mi možemo “, kustosa Slavena Tolja.
Obzirom na temporalnost društvenih vrijednosti a time i spomenika, nevidljivi spomenik Mladena Stilinovića fotografija koja dokumentira gestu sjećanja pod nazivom U spomen UM, posvećenu osobi čiji identitet ne smije biti otkriven je spomenik s perspektivom vječnog trajanja i sudbinom ne osporavanja njegovih vrijednosti.
Sonata za fra Sotonu, novi rad Siniše Labrovića nastao je kao odgovor na revizionizma i normalizaciju fašističkog djelovanja potaknut i pisanim djelom Spomenicima razbratnosti Viktora Ivančića, Hrvoja Polana i Nemanje Stjepanovića Iza sedam logora – Od zločina kulture do kulture zločina u kojoj se zastupa teza da je okrutnost rezultat prije socijalnih nego karakteroloških uvjetovanosti, odnosno da je nasilje produkt bolesnoga društva. Citat iz navedenog eseja „Istim argumentom – ciljajući na inkompatibilnost kulture i zločina – služio se na suđenju zapovjedniku jasenovačkog logora Dinku Šakiću jedan od njegovih odvjetnika, Ivan Kern, demonstrativno pokazujući svjedoku Draganu Rolleru plakat za neku logorsku priredbu i tražeći objašnjenje. Ovaj mu je rekao kako su u Jasenovcu zaista postojale glazbena i dramska sekcija, ali da u vrijeme kada je on tamo boravio “nije bilo nikakvih predstava ni koncerata”, između ostaloga i zato što su u maju 1944. godine trideset i četiri člana logorske glazbe odvedena na Gradinu gdje su im prerezana grla…“ je uvodna legenda u rad Siniše Labrovića…
Na podu, ali u okruženju hrabrih pojedinaca, umjetnika, ponovo je našao svoje mjesto, srušen, iz rodnog grada i iz udžbenika povijesti izbačen narodni heroj Stjepan Filipović, u svijest svakog učenika upisana slika univerzalnih vrijednosti koja je obišla cijeli svijet i našla je svoje mjesto u zgradi UN u New Yorku gdje reprezentira univerzalne vrijednosti slobodu i hrabrost. Razlomljena slika univerzalnih vrijednosti, slika je društva u kojem živimo. Zahvaljujući želji autora skulpture Spomenika Stjepana Filipovića u Opuzenu, Mire Vuce i dobroj volji Ljevaonice Ujević u kojoj je pohranjena petmetarska skulptura Stjepana Filipovića dio je izložbe Kad spomenici ožive.
Osunčana mjesta privremena memorijalna umjetnička intervencija, performans Zorana Pavelića koji uključuje ljude i sunce izveden je Spomen parku Dotrščina, mjestu najvećeg masovnog zločina u povijesti Zagreba, lokaciji na kojoj je za vrijeme fašističke okupacije ubijeno na tisuće osoba.
Lica ljudi između drveća pronalaze zrake sunca i na simboličan način , svjetlošću odaju počast onima koji su tamo ubijeni. Po riječima autora: „Sloboda je uvijek odabir svjetla, a taj odabir potvrđuje svatko od sudionika u performansu.“ Ideja života i upisivanje pozitivne, vedre i sunčane slike u Dolinu grobova, mjesto stratišta u slučaju ovog rada koji odaje pijeteti žrtvama, suprotan je od fotografijom uhvaćenih fenomena, kupača u radu “Uvala Slana” koji govori o brutalnoj ne osjetljivosti ljudi na prostor stratišta. Osvjetljenja i uzdignuta ljudska lica, djeluju dostojanstveno i mirno poput svijeća. Rad “Osunčana mjesta” jedna je od memorijalnih intervencija Virtualnog muzeja Dotršćina, višegodišnjeg projekta Saše Šimprage. Fotografije rada Osunčana mjesta napravila je Katarina Zlatec.
Oni privremeno zauzimaju prazna mjesta stradalih. Umjetnici zastupljeni na izložbi bave se memorijom, ali ne komemorirajući prošlost već ukazujući na sadašnjost i budućnost, sjećanje koje stvara, reproducira.
Izložene knjige prati radijski glas koji opsuje sadržaj biblioteke, te način kako su knjige stigle, te po kojem su ključu odabrane za izlaganje: „Knjige koje su ovom prilikom privremeno izdvojene iz biblioteke obitelji Končić odabrane su prema kriterijima ideološke ili etničke nepodobnosti koji su se primjenjivali pri otpisu knjiga u mnogim knjižnicama diljem Hrvatske 1990-ih godina. Izdvojene su tako knjige beogradskih i sarajevskih izdavača, kao i romani i pripovijetke koje je zajedno s raznim izdavačkim kućama iz Hrvatske tiskala Partizanska knjiga iz Ljubljane. Izdvojene su također knjige na ekavici i ćirilici, knjige na temu NOB-a, antifašizma i socijalizma te knjige o Josipu Brozu Titu. Tu su još i djela srpskih književnika, kao i lijevo orijentiranih hrvatskih i slovenskih autora. “ , Po istom ključu su bile odabrane za otpis, otpad, i ovaj rad podcrtava tezu dijametralnom političkom djelovanju umjetnika i državnog aparata. Izložba Kad spomenici ožive bavi se rušenjem i ponovnim konstruiranjem društvenih vrijednosti kroz umjetničko djelovanje. podctava tezu diametralnom političkom djelovanju umjetnika i državnog aparata. Izložba Kad spomenici ožive bavi se rušenjem i ponovnim konstuiranjem društvenih vrijednosti kroz umjetničko djelovanje.
Umjetničke akcije Igora Grubića iz ciklusa 366 rituala oslobađanja – Bicikl i zastava, Marame i spomenici, te Crvena eskadrila (Slobodan let poezije) obogaćuju društvo, vizualno i konceptualno kreiraju kontekst, iscjelitelju. Iako se bave fenomenima kolektivnog ne znanja i inertnosti, preispituju odnos vizualne reprezentacije u prostoru danas s fokusom na budućnost. Političko- poetski aktivizam, umjetničko zagovaranje i borba za prava njegova je stalna preokupacija. Osjetljivost na društvenu nepravdu, pretočena je u umjetnički čin kao aktivna gesta, razbuđujuća za uspavane građane. Kroz svoje radove problematizira namjerno izbrisano i uklonjeni iz javnosti. U slučajevima susreta s policijom, državnim aparatom, ne potpisuje nedužnost, već u vlastito tijelo upisuje neposlušan.
Luiza Margan u radu Oči u oči sa slobodom, kroz javnu akciju dovodi ljude dizalicom da se susretnu oči u oči sa visoko na stub postavljenim spomenikom. Spomenici kroz rad oživljavaju ponovnu recepciju. Umjetnica polazeći od osobne percepcije i promišljanja spomeničkog ikonoklazma, ne vidljivosti spomenika u smislu vrijednosnih poruka komunicira ideju suočavanja s procesima društvene amnezije. Te upućujući kritiku društvenom kontekstu stvara novi.
Radite manje! je serija transparenata i grafita Paska Burđeleza s porukama upućenih građanima, kritičkog i analitičkog pristupa temi ljudskih, radničkih prava i antifašizma. U formi direktnog obraćanja nastavlja komunikaciju s prolaznicima, neznancima koji ih čitaju i ugrađuju u svoje misli i djela: Voli, Radite manje!, Ospi se, Ne gledaj te TV, Pobijedio si fašista u sebi/sobi? THE ENDH
KAD SPOMENICI OŽIVE II
Drugi dio izložbe Kad spomenici ožive bavi se devastiranim javnim prostorima, obiteljskim kućama, spomenicima, tvornicama i osobama koji su kroz radove umjetnika sustavno promišljani i kroz različite strategije reanimirani. Autori zastupljeni na izložbi izdvajaju iz kolektivnog zaborava dvadeset i petogodišnje slike ruševina, koje su nadživile u narative toga vremena upisivanu „vječnost“ spomenika. S njima uspostavljaju suodnos, problematiziraju temporalnost spomenika, te ih kroz različite jukstapozicije prezentiraju u prošlom, sadašnjem i potencijalnom budućem kontekstu. Na izložbi sudjeluje petnaestak suvremenih umjetnika, uz radove nastajale u zadnjih četvrt stoljeće Dalibora Martinisa, Sanje Iveković, Siniše Labrovića, Igora Grubića, Darija Perkovića, Neli Ružić, Gilda Bavčevića i Anteja Jelenića izložba je producirala nove radove Jane Dabac, Sandra Đukića, Borisa Vidakovića, Paska Burđeleza, Bojana Mrđenovića, Alema Korkuta, Marka Markovića i Darija Petkovića. Kroz vizualne konstrukte nastale rušenjem koji su velikoj mjeri zastupljeni na izložbi postavlja se teza o ruševinama kao spomenicima vremenu danas, gdje slika četvrt stoljeća razrušenog svijeta vizualno i mentalno reprezentira identitet prostora i vremena u kojem živimo. Prostor u kojem se održava izložba je važan dio strategije koju izložba zastupa. Taj je prostor prema rasnom zakonu oduzet je vlasnicima u vrijeme NDH, odslužio je proces nacionalizacije, gašenje proizvodnih postrojenja bivše tiskare i radnih mjesta početkom devedesetih. Nakon godina propadanja nedavno je vraćen vlasnicima, održavanjem izložbe u njemu, nastavljamo strategiju ukazivanja potencijala kroz sustav isključenih, kao i na važnost borbe za javni prostor u trenutku kada prostori za kulturu nestaju iz grada.
Izložba Kad spomenici ožive dio je projekta Refreshing Memory koji se bavi antifašističkim spomenicima, umjetničkim i znanstvenim praksama očuvanja njihovog digniteta. U fokusu izložbe su fenomeni vremena vezani uz odnos prema memoriji, temporalnosti političkih opredjeljenja u vrijeme povijesnih amnezija. U umjetničkim radovima isprepliću se različiti pristupi temi spomenika, osobni poetski, meditativni pristup, upisivanje kolektivne memorije u medijski i fizički javni prostor, te radikalno kritički pristup. Izložba problematizira aktualnu situaciju u društvu danas, revizionizam i normalizaciju fašizma.
Fotografije su nastale u slučajnim susretima s dvije obitelji: jedna proširena obitelj sakuplja ciglu iz ruševne kuće, dok druga, mlada obitelji dovodi djecu u obilazak Spomenika Revoluciji na Kozari. Jedna obitelj se susreće sa simboličkom veličinom, druga se susreće s materijalnom stvarnošću koja nema preneseno značenje. Iako ova dva prizora predstavljaju opreku simboličkog i materijalnog, povezuje ih ideja brige koja se ostvaruje kroz obiteljske odnose. Dok je dječak za tatom ulazio u unutrašnjost spomenika većeg od života, razmišljao samo tome koje je riječi tata odabrao da mu objasni gdje se sada nalaze. I ja biram riječi da bih ovdje uspostavio veze: povijest se odvija u ciklusima u kojima stradavaju drugačiji. Drugi i drugačiji, koji su na Kozari izborili herojsku pobjedu, sada poraženo sakupljaju ostatke svojih kuća, svojih bivših i svojih mogućih života. Pitam se da li postoji veza obiteljske brige u borbi za preživljavanje sa obiteljskom brigom u reprodukciji povijesnih narativa – u prenošenju prenesenih značenja.
Bojan Mrđenović
Ljetovanje je serija digitalnih fotokolaža koji su nastali nakon mog višegodišnjeg korištenja fotografije kao elementa narativa. Jednu fotografiju možda možemo promatrati kao slikarstvo, ali za tu jednu fotografiju znamo da je isječak vremena na isti način na koji je stil isječak filma. Kad se nekoliko fotografija stavi u međusobni odnos, njihova značenja se mijenjaju kao što se u filmskoj montaži mijenjaju značenja pojedinih kadrova zbog snimaka koji se nalaze ispred i iza.
Ovi kolaži svakodnevnim scenama, koje će svatko prepoznati i iz vlastitog života, daju druga značenja jer ih prikazuje uz fotografije ruševine ljetnog odmarališta iz ne tako davne prošlosti. Emotivni se odnosi prema takvim prizorima razlikuju od osobe do osobe, ali se krajnje ponašanje pojednica u velikom broju slučajeva ne razlikuje. Svakodnevni život ide svojim tokom a ruševine kao da ponovno poprimaju pitoreskne osobine koje znamo iz romantizma.
Nika Radić
Konjićev skok, (Rösselsprung) kodni je naziv za padobranski desant, izveden od strane SS jedinica na grad Drvar 25. svibnja 1944. godine, s ciljem hvatanja ili likvidacije Josipa Broza Tita. Desant je na Titov rođendan proveden pod komandom njemačkog generala hrvatskih krojena Lothara Rendulića.
Cilj desanta nije izvršen, a Drvar je nakon rata u socijalističkoj Jugoslaviji postao Titov Drvar i jedna od najpoznatijih turističkih destinacija.
Tijekom rata u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.) spomen područje Drvara je devastirano.
Nakon završetka vojnih sukoba boravio sam području Drvara te na gomili otpada ispred nekadašnjeg Muzeja 25. maj 1944. pronašao sam knjigu dojmova iz razdoblja 21. lipnja do 20. srpnja 1976 godine. Knjigu sam ponio kući i tako je spasio od uništenja, riječi u njoj upisane od brisanja kao i brisanje naše zajedničke povijesti.
Dvije stranice knjige sam fotografirao i na njih svjetlosno ispisao ime koje povezuje sve stranice knjige te je i danas simbol otpora negativnim društvenim pojavama.
Darije Petković
Okupacija u 26 slika
„Naslov je, dakako, citat imena poznatog filma u kojemu je autor Lordan Zafranović prikazao mračno razdoblje novije hrvatske povijesti. Točnije zločine koje su činili ustaše tijekom Drugoga svjetskog rata, što znači u vremenu okupacije zemlje. Petković nam u svojoj priči govori o jednom drugačijem obliku okupacije.“…“Međutim, znakovi koje nalazimo u ovoj fotografskoj sekvenci jasno odaju prisutnost nekih novih (okupatorskih) sila koje zemlju podčinjavaju svojim zakonima. Ideologija sadašnjih gospodara zaodjenuta je u tržišno ruho koje u svojim eksploatorskim namjerama ponekad pokazuje sličnu brutalnost koju smo vidjeli i u filmu istoga imena. Znakovi osiguravajućih društava, banaka, robnih lanaca, hrvatskih firmi koje su u stranome vlasništvu, ali su zadržale staro ime koje treba istaknuti tradiciju kao mamac za bolju potrošnju…. itd. itd.“
Zagrebačke tvornice
„….zagrebačke tvornice koje su prestale proizvoditi, a od njih su preostale samo zgrade koje dotrajavaju pretvarajući se vremenom ili u ruševine, ili u nove tvornice koje su ovamo stigle iz nekih drugih zemalja, precizno je određena ne samo mjestom (Zagreb), nego i vremenom. Fotograf ih je, naime, snimio mjesec dana prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju. Baš kao što je u prethodnom segmentu svoje knjige nastojao pokazati lice vremena u konkretnome prostoru, tako to čini i ovdje. Nižući prizore ruševina ne otkriva gledatelju samo stanje u kojemu ih je zatekao došavši pred njih, nego konstruira vrlo preciznu priču o stanju sredine u trenutku važnih političkih i društvenih transformacija. Ono čega na ovim fotografijama nema i odsutnost čega je pravi sadržaj priče, to su ljudi koji su radom bili vezani za svoje tvornice, a sada ispražnjene i oronule građevine…“
„…Darije Petković godinama je snimao starije ljude odjevene u odjeću jakih ideologijskih znakova: točnije u odjeću ustaša, četnika i partizana, te poslijeratnu odjeću iz Titova vremena. Pojedina lica po svojoj bi dobi lako mogla biti protagonistima nekoć živih ideologija, štoviše vojskama iz prve polovice četrdesetih godina. Mnoga lica su mlađe dobi i maskiraju se u povijesno ruho vjerojatno iz nekih drugih razloga, možda je riječ tek o simpatizerima onoga što pripada davnoj prošlosti. Toj dobnoj podjeli treba dodati i treću, relativno brojnu skupinu izrazito mladih ljudi – mladića i djevojaka, gotovo djece. Oni izgledaju upravo groteskno odjeveni u kostime obilježene vremenom, točnije ideologijama za koje se obično vjeruje da su odavna mrtve…“
Spomenik Nadi Dimić zamišljam kao nastavak svog dugoročnog projekta Nada Dimić File kojeg sam započela 1998. i kojeg sam dalje razvijala u obliku performansa i instalacije koju je sačinjavala moja vlastita arhiva dokumenata, fotografija, knjiga, tiskanih materijala i odjeće proizvodaenih u tvornici Nada Dimić-Endi International, te makete zgrade tvornice. Važan dio ovog projekta u trajanju (work in progress) je bio Spomenik Nadi Dimić koji sam predložila Igoru Zabelu, kustosu izložbe 33. Zagrebački salona ali tada nije dobivena dozvola od upravitelja tvrtke Endi-International koja je osnovana nakon bankrota tvornice Nada Dimić. Rad je 2000. godine producirao kustoski tim Što, kako i za koga (WHW) u sklopu izložbe posvećene 150 godišnjici komunističkog manifesta. Moj prijedlog da se restaurirani znak na fasadi ostane u funkciji i nakon zatvaranja izložbe nije naišao na odobrenje uprave.
Sanja Iveković
Bič predstavlja fizičko zlostavljanje i psihološki teror i koristi se samo za zlostavljanje i nikada za samoobranu. Bičevanje stoga predstavlja neravnotežu moći između dvije suprotstavljene strane. Ljudi koji nose bič ne smatraju potlačene ljude jednakima, nego objektima ili životinjama.
Nesrazmjerna mogućnost jednih ljudi da upotrijebe bič kako bi vršili nasilje protiv drugih, povećava emocionalni značaj tih udaraca. Iako su rane bičevima već dovoljno strašne, strah od bičevanja dodaje snažnu emocionalnu komponentu kontroli potlačenih.
Alem Korkut
Film Nigdina na poetičan način istražuje osobnu razinu iskustva odlaska/povratka i preslagivanja identiteta. Dramaturgija se sastoji od dvije okosnice -prikaza mjesta sa skulpturom “Prije svitanja” autorice Neli Ružić i spomenika Bogdana Bogdanovića “Čuvar slobode”, oba rada postavljena na područj u tvrđave Klis u različitim vremenskim epohama, prepuštenih entropiji i društvenim promjenama. Zatečena stanja ovih skulptura aktiviraju arheologiju vremena, nevidljive i brisane povijesti. Namjera je kroz film, naracijom i slikom, dočarati isprepletenost osobne, autobiografske i povijesne situacije, individulane i kolektivne memorije ali i koncept identiteta kao nestabilne konstrukcije.
Tijekom Domovinskog rata i prve polovice 90-ih u Hrvatskoj je sustavno uništeno i oštećeno oko tri tisuće antifašističkih spomenika. Promišljajući njihovu današnju svrhu ovaj vizualni esej prati život tih impresivnih djela socijalističkog kiparstva i prikazuje ih u stanju u kakvom se danas nalaze. Spomenik ostavlja na stranu suvišan dijalog i meditativno se posvećuje poeziji koju tvore modernističke ostavštine socijalizma i moćna priroda koja ih okružuje.
U četvrtak 21.11. 2013. prošetao sam se Osječkim Trgom Slobode bacajući polako oveću svotu kovanica od 1kn (oko 300-tinjak kn) na pločnik trga. Iz ruku podignutih visoko u zrak jedna po jedna kovanica pada na pločnik trga i ostavlja iza mene trag koji potom polako nestaje u džepovima prisutnih dok formiraju kolonu koja me slijedi. Akciju cijelo vrijeme prate prve dvije strofe revolucionarne pjesme ”Padaj silo i nepravdo” koje se reproduciraju u loop-u preko megafona koji je okačen na mojim grudima. Pjesma datira iz 16 st. od vremena ustanka stanovnika otoka Hvara protiv nepravedne Mletačke vlasti, a zatim je opet aktualna tijekom drugog svjetskog rata kad je koriste Partizani tijekom NOB-a. Po treći put, tijekom performansu nastojim da je ponovo re-aktualiziram i u ovom vremenu.
Gildo Bavčević
30. 10. 2019. Marko Marković & Lim Jung _ Hot Blood Soup_performance, Prosvjeta, Preradovićeva 21
Antej Jelenić, Boris Vidaković, Bojan Mrđenović, Pasko Burđelez, Igor Grubić, Sandro Đukić, Nika Radić, Marko Marković, Slaven Tolj, Sanja Iveković, Neli Ružić, Dalibor Martinis, Siniša Labrović, Jana Dabac, Alem Korkut_kustosica: Davorka Perić
Od novih radova koji će biti izloženi u novom dobivenim prostoru SKD Prosvjeta istaknula bih Bič Alema Korkuta, rad koji sugestvno oslikava atmosferu straha, u prostoru se upisuje prijetnju, sliku društva u kojm živimo.
foto kolaž i video rad Trag Jane Dabac, fotografski diptih Bojana Mrđenovića, terijsko-fotografski rad Borisa Vidakovića, te fotografije Nike Radić koja u napuštene prostore upisuje svakodnevni život.
Umjetnici okupljeni na izložbi „Kad spomenici ožive” glasnogovornici su sjećanja koje je svjesno brisano iz javnosti. Unatoč sistemu koji to ne podržava, oni nastoje komunicirati, uputiti društvenu kritiku sadašnjem društvenom kontekstu i samim time ga i stvarati.
IGOR GRUBIĆ, 366 RITUALA OSLOBAĐANJA (PROTIV SMEĆA), akcija u javnom prostoru, 2008.- 09.
