MEMORIJALNI TURIZAM

UVOD

Početkom 2015. godine platforma (Ne)Primjereni spomenici započela je istraživanje radnog naslova memorijalni turizam kojim se željelo istražiti u kojoj su mjeri spomenici posvećeni narodno-oslobodilačkoj borbi (NOB) i ratu (NOR) podignuti nakon II svjetskog rata na području Jugoslavije (FNRJ/SFRJ)[1] bili uključeni u onovremena turistička kretanja.

Motivacija za istraživanje djelomično je proizašla iz strukture dostupnih izvora o toj baštini. U istraživanje su se uključile organizacije članice Platforme i niz vanjskih suradnika. Početna pretpostavka bila je da je postojao koordinirani pokušaj uključivanja spomen-obilježja NOB-a u turistička kretanja te uspostavljanje kategorije memorijalnog turizma.

U razdoblju od 45 godina pretpostavlja se da je podignuto oko 16.000 spomen-obilježja u čast NOB-a.[2] Spomen-obilježja su podizana jednako u urbanim cjelinama i u neurbaniziranim dijelovima zemlje (uglavnom šumska područja) na kojima je bila najintenzivnija aktivnost partizanskih jedinica. U najvećoj mjeri podizana su na inicijativu lokalnih zajednica i ogranaka Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR), tek manji broj je bio rezultat republičkih ili saveznih narudžbi. Izrađivali su ih lokalni majstori kao i renomirani umjetnici, a sredstva za njihovo podizanje sakupljana su putem donacija i samodoprinosa, preko republičkih i saveznih fondova.

Ovaj heterogen skup, po načinu podizanja i kvaliteti izvedbe, umjetničkoj vrijednosti i fizičkoj veličini, nikada nije u potpunosti inventariziran i kategoriziran. Tek je dio spomen-obilježja valoriziran te registriran kao memorijalna, kulturna i/ili prirodna baština.[3] Stručne publikacije koje su pisane u vrijeme Jugoslavije uglavnom su se bavile jednim aspektom ovog korpusa naglašavajući povijesni, umjetnički ili teritorijalni aspekt.[4]

Turistički pregledi spomen-obilježja NOB-a, nastali uglavnom nakon druge polovice sedamdesetih, obrađuju veliki broj primjera sa područja cijele FNRJ/SFRJ i opisuju njihov historijski i umjetnički značaj kao i druge turistički zanimljive karakteristike (karakteristike prirodnog okoliša i sl.). Od brojnih pojedninačnih i grupnih izdanja treba spomenuti izdanja u sklopu biblioteke Spomenici revolucije izdavačke kuće Turistička štampa iz Beograda koja je u periodu od 1978. do 1986. godine objavila 29 turističkih vodiča pojedinačnih memorijala i memorijalnih područja i vodič Jugoslavija: Spomenici revolucije Gojka Jokića (1986.) u kojem je obrađeno i nabrojano 44 većih lokaliteta i preko sto manjih u mjestima i gradovima Jugoslavije.[5]

Za potrebe istraživanja, svaka članica Platforme odabrala je dva lokaliteta iz svoje republike koji su bili razvijani kao turistički lokalitet odnosno izgrađeni su ili planirani objekti turističke ponude[6] uz dogovor da se ne obrađuju lokaliteti povezani s kultom ličnosti Josipa Broza Tita. Također, za svaki od odabranih lokaliteta trebalo je identificirati organizacije i udruženja koje su organizirale posjete tim lokalitetima.

Početna premisa da je postojao koordinirani razvoj pokazala se krivom, no istraživanjem se došlo do zanimljivih spoznaja o različitim društvenim, političkim i turističkim funkcijama koje se s vremenom razvijaju na većim i značajnijim memorijalnim lokalitetima diljem FNRJ/SFRJ. Rezultati istraživanja predstavljeni su krajem 2015. izložbom Putevima revolucije: memorijalni turizam u Jugoslaviji.[7]

Daljnjim istraživanjem došlo se do novih spoznaja tako da prilozi u ovoj publikaciji prikazuju prošireno i nadopunjeno te dijelom revidirano inicijalno istraživanje.

Tekst ****** ovom aspektu prilazi iz pozicije razvoja turizma u Jugoslaviji te se u najvećoj mjeri bavi interesom turističke društvene organizacije u razvijanju memorijalnih lokaliteta NOB-a kao turističkih odredišta. Uloga (službene) politike sjećanja te razvoj komemorativnih praksi na samim lokalitetima također predstavljaju važan faktor koji zahtijeva daljnje i opsežnije istraživanje.

Izložbom Putevima revolucije memorijalni turizam promatra se kao segment ukupne turističke ponude SFRJ krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 20. stoljeća, a položaj i uloga uglavnom su tumačeni imajući u vidu ustavno-društvene reforme s početka sedamdesetih te zahtjeve za iznalaženjem novih reprezentacijskih modela NOB-a i prenošenja tekovina revolucije mladim naraštajima. Međutim polazeći od turističke društvene organizacije, odnosno uzimajući u obzir rast i razvoj turističke društvene mreže, kao i dinamiku turističkog razvoja te valorizaciju prirode i spomenika kulture posebno u periodu od šezdesetih nadalje, uključivanje spomenika revolucije u turističke puteve možemo promatrati i iz drugačijeg ugla. Prvenstveno u odnosu na lokaciju (urbano-ruralno, razvijeno-nerazvijeno područje), značaj (državni, republički, lokalni; posjetitelji iz cijele Jugoslavije ili iz određenog dijela), funkciju (mjesto odvijanja komemorativnih, edukativnih i rekreativnih aktivnosti i praksi, druge društvene funkcije u slučaju polifunkcionalnih objekata).

S obzirom na vremenski okvir, uključivanje spomen-obilježja NOB-a u turistička kretanja može se podijeliti na tri perioda (s time da se oni djelomično preklapaju te da postoje iznimke). Pedesetih i početkom šezdesetih paralelno se događaju izgradnja mreže turističke društvene organizacije i snažna aktivnost na polju memorijalizacije, muzealizacije i institucijalizacije NOB-a i NOR-a[8] prije svega u urbanim sredinama ili u njihovoj neposrednoj blizini te mapiranje važnih lokaliteta izvan gradova. Snažnija aktivnost u gradovima (ili njihovoj neposrednoj blizini) rezultat je stanja infrastrukture i dostupnosti s obzirom na razvijenost prometnog sustava. Krajem ovog razdoblja, zahvaljujući razvoju turističke društvene zajednice i turističke propagande dolazi do osmišljavanja (složene) turističke ponude.

Šezdesete godine donose izmjenu zakonskih okvira kojima se definira upravljanje kulturnom i prirodnom baštinom i njihov značaj za turizam te se regulira suodnos ova dva područja. Donosi se tzv. druga generacija zakona na području zaštite spomenika i prirode[9] što za spomen-obilježja NOB-a znači institucionalnu potvrdu kulturno-povijesne i umjetničke vrijednosti u slučaju već podignutih skulptura (upisom u spomeničke registre) i memorijalne vrijednosti u slučaju autentičnih lokaliteta (kategorije nacionalnih parkova i memorijalnih prirodnih spomenika; upis u registre prirodnih područja). Ovime se zakonski definiraju zaštita, upravljanje i smjernice razvoja nužne za turistički razvoj te se turističkim društvima i savezima daju zakonska ovlaštenja za provođenje statutarnih odredbi i programskih obaveza.[10] Objedinjavanje ovih elemenata (upravljanje i zaštita kulturne i prirodne baštine, podizanje novih spomen-obilježja NOB-a, turistički razvoj te razvoj nerazvijenih područja) događa se kroz izradu sve složenijih prostornih planova kako za pojedinačne lokalitete tako i za cijela područja.[11]

 

Sedamdesete i osamdesete godine donose dovršavanje procesa započetih u prethodnom periodu te snažnu aktivnost na izgradnji velikih memorijalnih kompleksa. Ovo je umnogome rezultat izgradnje prometne mreže te stupnja razvijenosti komuna.

TURISTIČKA DRUŠTVENA ORGANIZACIJA I SPOMEN-OBILJEŽJA NOB-a

Političko-društvene reforme 1950.-52. i uvođenje samoupravljanja unose bitne promjene u strukturu turističke društvene organizacije, kreiranje turističke politike i usmjeravanje turističkog razvoja. Završava period administrativnog upravljanja privredom[12] i provodi se decentralizacija i uvođenje samoupravljanja na (skoro) svim društvenim poljima.[13] U turizmu ovo znači prijenos upravljanja na društvene organe s naglaskom na lokalne organizacije i radne kolektive privrednih organizacija.[14]

Osnovna jedinica i inicijativni organ postaje turističko društvo (TD) koje djeluje na razini komune.[15] Zadaci TD-ova su mnogobrojni i raznoliki. Velik dio tih zadataka proizlazi iz specifičnih prilika, da li djeluju na području receptivnog ili aktivnog turizma ili oba, stanje infrastrukture i komunalna opremljenost mjesta i sl.[16] U odnosu na lokalne mogućnosti, potencijale i potrebe, TD osmišljava i razvija turističku ponudu te u suradnji s mjesnom zajednicom radi na stvaranju turističkog plana i programa, anticipaciji i rješavanju svih potencijalnih problema na lokalnoj razini te povezivanju različitih dionika u turističkim aktivnostima.(Knežević 1955) U prvim godinama razvoja mreže TD-ovi su posebno aktivni u provođenju mjera održavanja okoliša i uljepšavanju mjesta. Primjerice TD Zadar 1953. godine pokreće akciju pošumljavanja Bilog briga (dio grada, brijeg) u spomen na 10-godišnjicu FNRJ i kao uvod u proslavu 10-godišnjice oslobođenja grada 1954. godine. Osim sadnje stabala, na vrhu brijega je podignuta 16 metarska piramida-vidilica, ispod koje je postavljena spomen-ploča. [17]

Koordinacija i umrežavanje TD-ova vrši se preko turističkih saveza (TS) koji se osnivaju na razini kotara, regija i republika. Na razini države, 1953. godine osniva se Turistički savez Jugoslavije (TSJ) čiji najvažniji zadatak je organizacija (zajedničke državne!) turističke propagande u zemlji i inozemstvu.[18] Prema članu 11. Statuta TSJ iz 1960. osnovne društvene jedinice TSJ su turistička društva, a turističko društvo je društvena organizacija za razvoj i unapređenje turizma koja se osniva na užem području. TD-ovi se učlanjuju su svoj “neposredni regionalni (opčinski, sreski, oblasni, pokrajinski) savez odnosno u turistički savez republike.” Republički TS imaju autonomiju razvijanja politike razvoja turističke društvene organizacije u svojoj republici.(Hladnik 1956) “Bez pretjerivanja može se reći, da su, naravno uz izvjesna odstupanja, turistička društva i savezi središta raznovrsne inicijative i aktivnosti na turističkom polju, i da u tom pogledu predstavljaju veoma važnu polugu u izvršavanju širih zadataka komune kao ekonomsko društvene zajednice građana.”[19]

Smjernice za razvoj turizma kao i uloga turizma unutar sustava (ekonomska i politička uloga) utvrđuju se Društvenim planom privrednog razvoja Jugoslavije[20], po uzoru na koji se zatim donose republički tj. komunalni (kotarski, općinski, mjesni). Društveni plan na razini komuna postaje operativni godišnji dokument kojim se planiraju ulaganja i razvoj. Iako je naglasak na razvoju materijalne baze turizma (smještajni kapaciteti, infrastruktura), pitanje popratnog sadržaja kao i razvoj (jeftinijeg) izletničkog turizma (u blizini centara i industrijskih središta, uglavnom u kontinentalnom dijelu zemlje) zastupljeni su u godišnjim planovima i programima rada. Izletnički turizam zauzet će važnu poziciju u okviru domaćeg turizma, kao važan i koristan oblik turističkog kretanja (razvijanje turističkih navika, zdravstvene i psihološke dobrobiti za radnike, financijski dostupan širokim slojevima, edukativno-kulturni potencijali i dr.).

Osnivanje i opremanje izletišta u blizini gradskih centara i organizacija izleta postaje važan zadatak TD-ova i TS-ova.[21] Lokacije spomenika i mjesta iz NOB-a su u velikom broju slučaja odabrani za podizanje izletišta. Općenito, spomen-obilježja NOB-a već od sredine pedesetih nalaze svoje mjesto u raspravama o razvoju turističke ponude i odabiru lokacija za turistički razvoj: „Spomenici NOB-a ne smiju ostati nezapaženi. Njih ima gotovo u svakom našem mjestu, makar i u skromnom obliku. Oni predstavljaju veoma važno razdoblje naše neposredne prošlosti i dokument tog za našu historiju važnog perioda.”[22] U opisu turističkih privlačnosti Požeškog kraja iz 1958. poseban pasus posvećen je lokalitetima NOB-a s kratkim povijesnim pregledom, a u perspektivnom planu turističkog razvitka kraja 1957-61. planira se dodatni razvoj turizma na području kotara Slavonska Požega[23]: 1960. Slavonska Požega ima dva izletnička središta u svojoj blizini, Veliku i Zvečevo (značajna lokacija NOB-a), a u 1961. planira se razvoj izletišta u Kamenskom uz napomenu da će se na toj lokaciji podići “monumentalni spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora, uz koji će se izgraditi i neki izletnički objekti.”[24]

Uspješnost TD-ova i TS-ova u najvećoj mjeri ovisila je od aktivacije i suradnje s lokalnim političkim, društvenim i privrednim organizacijama, posebno u unutrašnjosti gdje nije postajala predratna turistička tradicija. Društvene organizacije koje su posebno važne u turizmu za rad TD-a i TS-ova bile su Savez sindikata, naročito njihov Odbor za odmor, Ferijalni savez, Planinarski savez, Savez izviđača, Auto-moto savez, Stručno udruženje turističkih poduzeća, Savez prirodnih lječilišta.[25] Oni u radu TD-a i/li TS-a sudjeluju i kao partneri i kao članovi. Članovi su i privredne organizacije s lokalnog područja.[26] Kao primjer možemo navesti TS kotara Kutina koji u svom planu rada za drugo tromjesečje 1956. godine navodi uređenje izletišta za koje će u suradnji sa SUBNOR-om i poduzećem Naftaplin podignuti spomen-piramidu na položaju „Kod mjeseca“. Svečano otvorenje izletišta predviđeno je na dan proslave Ustanka naroda Hrvatske 27.7.1956.(Primorac 1956)

Osim unutar-republičkog umrežavanja i suradnje, turističke organizacije uspostavljaju i međurepubličke suradnje.[27] Tako TS kotara Karlovac (Hrvatska) s predstavnicima iz Novog Mesta (Slovenija) dogovora zajedničku izgradnju spomen-kuću na Gorjancima gdje su se hrvatski i slovenski partizani zajedno borili.[28]

Osim inicijativne uloge, TD-ovi i TS-ovi se priključuju inicijativama drugih društvenih organa. Zanimljiv primjer je njihova uloga u akciji republičkog Koordinacionog odbora za organizaciju proslave petnaestogodišnjice borbi na Sutjesci, u koju su se uključili i predstavnici Turističkog saveza Hrvatske. Kao glavni zadatak akcije navedeno je „okupljanje i pokretanje masovnih i društvenih organizacija da sudjeluju u proslavi“ koja je trajala cijele godine.(Primorac 1958b) Uključio se veliki broj TD-ova iz Hrvatske, a prema pristiglim izvještajima u svojim komunama su realizirali cijeli niz različitih aktivnosti: TD Novi Vinodolski organizirao je u okviru proslave Dana ustanka 27.7. folklorno večer, na Dan republike 29.11. s kulturno-prosvjetnim društvom „Ilija Dorčić“ prikaz drame iz NOB-a, zatim izlete na lokalitete iz NOB-a. Sudjeluje u uređivanju grobova palih boraca, djeci palih boraca podijelio je darove. TD Baška organiziralo je posjet grobovima, organiziralo predavanje o borbama na Sutjesci, sudjeluje u podizanju spomenika palim borcima s Din 10.000, uplatilo novce u fond za školovanje djece palih boraca Din 5.000, aktivno sudjelovalo u općoj proslavi Sutjeske i td.; TD Gradac na moru vlastitim sredstvima zasadio drveće na mjestu na kojem se planira podići spomenik palim borcima te pomaže SUBNOR-u u prikupljanju sredstava za spomenik; TD Povlja na otoku Braču uređivalo grobove palih boraca, održalo svečanu akademiju i predavanje o slavnoj bitci; TD Klanjec organizirao predavanja, uredilo grobove palih boraca, organiziralo 2 izleta i predalo javnosti kupalište na Sutli; TD Veliki Iž sa SUBNOR-om organiziralo izlet i posjet historijskim mjestima iz NOB-a s pratećim razgovorima i predavanjima preživjelih boraca; i td.(Primorac 1958b)

SPOMEN-OBILJEŽJA NOB-a KAO TURISTIČKI PROIZVOD

Paralelno s razvojem turističke društvene mreže, razvijaju se djelatnosti vezane uz turističku propagandu i osmišljavaju se turističke ponude nekog kraja ili mjesta. Ovo se poklapa se razvijanjem koncepta privredne valorizacije i turističke aktivacije prirodnih i kulturnih spomenika (jer se „danas zahtijeva nešto više od pojma ʻeksploatacijeʼ, pa čak i od pojma ʻvalorizacijeʼ “[29]) koji se sve više počinju uključivati u turističku ponudu kao posebno privlačni faktori početkom šezdesetih godina. Ovaj proces dovodi do afirmacije ideje “regionalnog privrednog unapređenja”(Lakišić 1963), koja je povezana s jednom od ključnih uloga turizma, s razvojem privredno nerazvijenih krajeva. Novo usmjerenje najbolje se manifestira kroz uvođenje turističke rajonizacije i regionalnih planova turističkog razvoja[30], koji su smatrani alatima za “optimalne mogućnosti valorizacije pojedinih turističkih područja, njegovih širih i užih zona i lokaliteta, imajući u vidu prirodne, opće demografske i ekonomske, komunikativne i druge bitne uvjete područja, te potrebu i mogućnost usklađivanja turističke ponude s potencijalnom turističkom potražnom.”[31] Ovo je dio širih društvenih promijena koje kulminiraju reformama šezdesetih godina u smjeru liberalizacije privrede (favoriziraju razvoj inozemnog turizma), a dio kojih je i donošenje nove zakonske regulative na polju zaštite spomenika (savezna razina) i zaštite prirode (republički zakoni) s naglasakom na modelima upravljanja i turističkoj aktivaciji baštine.

Kulturno-povijesno nasljeđe počinje se koristiti kao element turističke propagande, a uključivanje tog istog nasljeđa u turistički ponudu postavlja se kao imperativ. U tu svrhu TS Hrvatske predlaže uspostavljenje suradnje i rad Savjeta za kulturu i nauku NRH, Konzervatorskog zavoda i drugih ustanova s ciljem razrade zajedničkog plana “konzerviranja historijskih objekata u cilju korištenja za turističke svrhe.” Uloga turističkih društava u tom procesu je uglavnom usmjerena na razvoj propagande “historijskih spomenika putem razglednica i turističkih publikacija.” Program propagande za domaće turiste treba se razvijati u suradnji sa sindikatima, Ferijalnim savezom i drugim društvenim organizacijama koje se bave aktivnim odmorom.(„Program rada Turističkog saveza Hrvatske“ 1962) Zanimljivo je da u slučaju spomenika NOB-a u SR BiH, konzervatorski uredi postaju dužni brinuti (među ostalim) „za osposobljavanje spomenika u toj mjeri i u tom obliku da oni uspješno vrše svoju obrazovnu i vaspitnu funkciju“ i da budu prezentabilni publici s ciljem njihove turističke aktivacije i samoodrživosti: „Tako uređeni spomenici će postati turistički faktori, donosiće izvjesne prihode i omogućiće ili olakšati svoju egzistenciju – održavanje i čuvanje.“(Bešlagić 1964) Međutim, početkom šezdesetih spomen-obilježja i lokaliteti NOB-a padaju u drugi plan te iščezavaju iz turističkih publikacija (ovo je posebno vidljivo u člancima koji se bave područjem Hrvatskog zagorja i u promijeni naglašavanja uloge i značenja Kumrovca u njegovoj turističkoj ponudi). Stanje na terenu pokazuje nedostatak oznaka na spomenicima ili uputa kako do njih doći, ne postoje turistički vodiči niti brošure.[32] Iako postoji svijest o važnosti spomen-obilježja NOB-a u obrazovno-odgojne svrhe i za njegovanje tradicija NOB-a, pitanje popularizacije i njihovo aktivnije uključivanje u turističku ponudu šezdesetih postaje više iznimka nego rezultat sustavnog i planskog promišljanja. Indikativne su akcija postavljanja tabli na važnijim turističkim putevima u organizaciji Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH, TS BiH i Direkcije za puteve, i akcija zajedničkog štampanja prospektnih letaka o spomenicima NOB-a i spomenicima kulture općenito Zavoda za zaštitu i TS BiH, koji će se besplatno dijeliti turistima.[33] Ovo je međuostalim posljedica snažne usmjerenosti ka razvoju inozemnog turizma i napuštanja različitih mjera kojima se poticao razvoj domaćeg nakon 1962. godine, pošto su spomen-obilježja NOB-a smatrana prvenstveno zanimljiva domaćim turistima i uključivana u razvoj domaćeg izletničkog turizma.

Bez obzira na generalno nepovoljnu situaciju, početkom šezdesetih dolazi do prvih većih planova i projekata razvoja i unapređenja turizma na lokalitetima NOB-a izvan urbanih cjelina.[34] Prvo uređenje Petrove gore[35] događa se neposredno nakon donošenja Zakona o zaštiti spomenika kulture i Zakona o zaštiti prirode SR Hrvatske 1960. godine.[36] Razvoj turizma na Petrovoj gori pedesetih je bio u djelokrugu TD Topusko (u izvještaju o radu iz 1957. navode se planovi da na Petrovoj gori izgradi spomen-kuću[37]), a na području djeluje i Uprava za spomen objekte Petrove gore. Krajem 1961. lokalna zajednica osniva TD Vojnić: „Interes domaćih i stranih turista za prirodne ljepote i historijske vrijednosti Petrove gore ukazao je i pored djelovanja Uprave za spomen-objekte i nastojanja općine, kotara i republičkih organa za zaštitu starih i izgradnju novih objekata na potrebu osnivanaj turističkog društva u Vojniću koje bi kao masovna društvena organizacija bilo nosilac i pokretač turističke izgradnje i koordinator cjelokupne lokalne inicijative za brži razvoj i unapređenje turizma na tom području.“[38]

Po osnutku, TD Vojnić tiska turistički vodič Petrove gore u 5000 primjeraka i nekoliko motiva razglednica; šalje pisma u škole i radne kolektive na području Zagreba, Karlovac, Siska i dr.; u suradnji s TS kotara Karlovca organizira posjetu 30 novinara i dopisnika (rezultat su objavljene reportaže o Petrovoj gori u dnevnim novinama te reportaža na radio Skoplju) i dr. Do svibnja 1963. godine TD sudjeluje kao inicijator ili suradnik u brojnim akcijama uređenja i razvoja područja (iz Izvještaja na prvoj godišnjoj Skupštini): pomaže Upravi za spomen-objekte podići motel u Muljavi (financiralo Šumsko gospodarstvo u Karlovcu); organizirane su radne akcije omladine i građana za uređenje Petrove gore i Vojnića; izgrađene prilazne ceste Petrovoj gori (financirano iz fonda šumarstva); 1961. na partizanskom groblju je podignut spomenik palim borcima i rekonstruirana je Centralna partizanska bolnica (financirano sredstvima republičkog odbora SUBNOR-a, Izvršnog vijeća SRH, NOG Zagreba, Savjeta za kulturu SRH); osposobljen put „Žuti put – Centralna bolnica“. U daljnjem radu TD planira osnovanje turističkog biroa i drugih dopunskih i pomoćnih turističkih službi, daljnji rad na propagandi, pokretanje službe za prihvat i smještaj turista te posredovanje u iznajmljivanju privatnih soba, organizaciju kulturno-zabavnih aktivnosti u mjestu, osmišljavanje i prodaja suvenira i td.(Primorac 1963) Petrova gora je rano prepoznata kao privlačna ne samo domaćim nego i stranim turistima: u 1961. godini, osim nekoliko tisuća domaćih, lokalitet je posjetilo i nekoliko inozemnih turističkih grupa (“delegati Japanske socijalističke partije, predstavnici Talijanske komunističke partije,predstavnici Varšavskog muzeja” i dr.) što je sigurno doprinjelo njenom daljnjem uređenju. Naime već 1965. godine po narudžbi Uprave za spomen objekte Petrove gore, interdisciplinarni tim Zavoda za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu s planerom Ante Marinović-Uzelcom na čelu izrađuje Smjernice za uređajnu osnovu spomen područja Petrova gora u kojima je turizam prepoznat kao „najpovoljnije sredstvo, kojim se […] može ono privredno aktivirati, a otvaranje ovog područja turizmu znači ujedno i njegovu privredno društvenu regeneraciju“[39], a 1969. izrađuje i Uređajnu osnovu memorijalnog područja Petrova gora (generalni urbanistički plan).[40] Ambicija ove Osnove je godišnje ostvariti „oko 1,000.000 dana boravka turističkih posjetilaca“ i zaposliti „najmanje oko 1.000 osoba.“[41]

Memorijalno područje Petrova gora klasificirano je i zaštičeno prema Zakonu o zaštiti prirode kao memorijalni prirodni spomenik[42], a sličnu kategoriju, koja označava mjesta autentičnih povjesnih lokaliteta (površinom velika i u ruralnim područjima) prepoznaju svi republički zakoni o zaštiti prirode osim makedonskog.[43] Ova, kao i kategorija nacionalnog parka postaju formalni oblici zaštite velikih prirodnih područja na kojima su se odigrale važne epizode iz NOB-a, a stručnjaci iz turizma javljaju se kao stalni partneri zavodima za zaštitu prirode s obzirom da su prirodna područja posebnih karakteristika ujedno i privlačna turistička područja.[44] Dapače, šezdesetih godina turizam kao djelatnost se već razvio na mnogim prirodnim zaštičenim lokalitetima, s tendencijom da će sva participirati u turističkim kretanjima. Tako Zakon SRH na nekoliko mjesta naglašava “turističku vrjednost najvažnijih kategorija zaštičenih objekata.”[45]

Područje Sutjeske 1962. godine proglašeno je nacionalnim parkom (prema Zakonu o zaštiti prirode SR BiH, 1961.) i to „(u) cilju zaštite brojnih spomenika nastalih u vrijeme istorijske bitke na Sutjesci, zaštite prirodnih ljepota i znamenitosti ovog područja, kao i radi odmora i rekreacije radnih ljudi, naročito omladine, koj bi se tu inspirisali borbenim tradicijama vezanim za ovaj najpresudniji događaj Narodnooslobodilačkog rata naših naroda“.(Čurić 1976) Park je osnovan kao kombinirani tip nacionalnog parka[46] koji osim kulturno-memorijalnog značaja „posjeduje sve uslove za razvoj planinarstva, zimskih sportova, rekreacije, lovnog i ribolovnog turizma i dr.“(Čurić 1976) U prvoj fazi izrađuje se Program uređenja i prostorne organizacije NP Sutjeska, da bi zatim Urbanistički zavod BiH na čelu s Radmilom Bokanom i Aleksandrom Terzićem 1968. godine izradio Generalni prostorni plan.(Bokan 1968) Zanimljivo je da plan predviđa šumsko-privrednu aktivnost unutar parka, međutim „(p)ostupnim razvojem drugih turističkih djelatnosti ova komponenta bila bi potisnuta u drugi plan, jer bi se favorizirale rekreativno-estetske funkcije šuma.“ Planom se predviđa izgradnja velikog broja objekata različite namjene s ciljem stvaranja istovremeno memorijalnog parka jugoslavenskog značaja i turističko-privrednog objekta, koji bi donosio značajna financijska sredstva.[47]

Proces uključivanja spomen-obilježja NOB-a u urbanim sredinama nešto je drugačiji s obzirom na karakter turističkih kretanja vezanih uz gradove kao i na planove turističkog razvoja općenito. Iako se kategorija gradskog turizma kao posebnog oblika turizma sa svojim osobitostima prepoznaje sedamdesetih godina, turizam u gradovima se od kraja pedesetih prepoznaje kao oblik kulturnog i tranzitnog turizma. Pobuda turista da posjeti neki grad u literaturi se „…svodi (se) na želju za zabavom, upoznavanjem kulturnog i histrijskog nasljeđa drugih naroda i, djelomično, učenjem.“[48] Aktivnosti usmjerene na popularizaciju gradova kao kulturno-političkih središta manifestiraju se propagandnim kampanjama usmjerenim na neki specifičan aspekt gradskog identiteta ili identiteta šireg gradskog prostora, općine, kotara. Spomen-obilježja NOB-a krajem šezdesetih se javljaju na turističkim propagandnim materijalima (razglednice, karte, vodiči) uz spomenike ranijih razdoblja (feudalne dvorce, narodnu umjetnost) i suvremenu arhitekturu, te postaju dio vizualnog identiteta i elemenata turističke privlačnosti mnogih gradova i/li područja. U urbanim centrima muzeji revolucije i muzejski odjeli u posvećeni NOB-u postaju dio kulturne ponude, a novoizgrađeni reprezentativni spomen-trgovi (pr. Trg Partizana, Titovo Užice 1961.; Trg Revolucije, Ljubljana, 1960.), spomen-parkovi i spomen-groblja (pr. Partizansko groblje, Mostar, 1965.; Spomen-groblje i park revolucije Dotrščina, Zagreb,1968.) dio gradskog identiteta i odredišta školskih ekskurzija, lokacije prigodnih svećanosti, sportskih i komemorativnih aktivnosti.[49]

Osnovu turističke privlačnosti grada Cetinja u Crnoj Gori čine kulturno-povijesni spomenici i kulturno nasljeđe. Ravnopravno uz stariju spomeničku baštinu, navode se spomenici revolucije („(p)ošto su i to privlačni turistički objekti…“) te ističe uloga grada u NOB-u. U mjestu se nalazi i Muzej NOB-a, koji prikazuje „revolucionarni radnički pokret u Crnoj Gori od 1918. do kraja II svjetskog rata.“[50]

Gradovi u kojima su zasjedala Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i zemaljska vijeća narodnog oslobođenja pojedninih republika (ZAVNOJ/S/H/BIH) isticali su taj moment u turističkoj propagandi. Za Bihać, grad I zasjedanja AVNOJ-a piše da „ima zapaženo mjesto u jugoslovenskoj turističkoj ponudi. Koliko je interesovanje dovoljno pokazuje podatak da Muzej Prvog zasjedanja AVNOJ-a obiđe godišnje preko sto hiljada posjetilaca, među kojima najviše mladih.“(Jokić 1981a) Osim Muzeja, turističku privlačnost grada čine i druga spomen-obilježja NOB-a kao i strarija kulturno-memorijalnu baština, prirodne ljepote i godišnje natjecanje kajacima. Turistička agenciju ima organiziranu službu stručnog vođenja koja nudi obilazke grada i njegovih znamenitosti.[51]

U Srbiji, Rudo se promovira kao grad prve proleterske brigade i „koljevka Jugoslavenske narodne armije.“ Osim Muzeja Prve proleterske brigade (koji se nalazi u sklopu Doma kulture istog naziva, na Trgu maršala Tita) i niza spomen-obilježja NOB-a (obelisk, partizansko groblje i dr.), Rudo kao svoje prednosti ističe tranzitnu poziciju na tromeđi BiH, Srbije i Crne Gore.(Jokić 1981b) Područje Južni Banat ima cjeloviti turistički razvoj, a spomenici NOB važan su kulturni sloj, koji uz muzeje i spomenike drugih razdoblja značajno doprinose turističkoj privlačnosti ovog područja.(Bugarčić 1976)

Rad TD-ova i TS-ova u gradskim središtima malo se mijenja u odnosu na kraj pedesetih. Oni se i dalje javljaju se kao inicijatori i organizatori kulturnih, sportsko-rekreativnih i edukativnih manifestacija, a u suradnji sa sindikalnim podružnicama i inima kao organizatori masovnih izleta. TD Vinkovci je („u oblasti kulture“) 1970. godine bilo pokroviteljom izložbe „NOB u djelima likovnih umjetnika.“, a godišnje od 1960. organiziraju ekskurzije pod nazivom „Tragom XII slavonske udarne brigade“ koja je široko prihvaćena i pozdravljena kao doprinos njegovanju tradicije NOB-a. Također, inicirali su i organizirali niz „masovnih izleta“, među ostalima u Jajce, Jasenovac, Tjentište i dr.(Mataković 1977) TS Zagreba sa suradnicima (OŠ, muzeji, radne, kulturne, društveno-političke organizacije, kao i vojne jedinice regruta koji služe u Zagrebu vojni rok) od 1967. kontinuirano organizira manifestaciju „Turizam“ u sklopu koje provodi „akcije širenja turističkog odgoja i kulture, prvenstveno putem školske omladine osnovnih škola i drugih organizacija.“ Među osnovnim zadacima ove manifestacije navodi se „upoznavanje revolucionarnih tradicija našega grada i naše domovine SFRJ-e, koji istovremeno mogu imati i turističko značenje.“ U nizu ovih akcija, jubilarna deseta 1976. godine nazvana je „Zagreb – grad heroj“.[52] (Grad-heroj bilo je počasno zvanje za gradove koji su odlikovani Ordenom narodnog heroja za zasluge njihovih stanovnika u NOB-u.[53])

Kontinuirani zahtjevi za daljnjim obilježavanem lokaliteta NOB-a, naglašavani su kao mogućnost, potreba i obaveza društva, a njihovo uključivanje u turizam se percipira, pogotovo od polovine sedamdesetih, kao način financiranja održavanja lokaliteta i kao način njihovog prisiustva među građanima. U članku o turističkim mogućnostima Buzeštine (1978.) autor navodi lokalitete važne za NOB s opisima povjesnog značaja i prijedlozima turističkih funkcija. Mjesto u šumi iznad Rašpora, na kojem se održao jedan od najmasovnijih političkih skupova u toku NOB-a u Istri, opisuje kao „vrlo (je) privlačno prirodnim odlikama“ te bi moglo biti „planinsko izletište za domaće i strane turiste.“

U zaključcima ponavlja potrebu pokretanja posebne akcije označavanja mjesta NOB-a s ciljem da se ta mjesta „turistički iskoriste time što će postati odredište organiziranja stalnih izleta domaćih i stranih turista“ te da „na tom poslu treba angažirati sve nadležne stručne i političke činioce, kako radi osiguranja sredstava, tako i za davanje stručnih uputa odnosno za vođenje te akcije. Posebno valja surađivati sa boračkim organizacijama radi određivanja mjesta.“(Žmak 1978)

ZAKLJUČAK

Uključivanje spomen-obilježja NOB-a u turističku ponudu možemo kontinuirano promatrati od sredine pedesetih nadalje. Paralelno s razvojem memorijalizacije i institucionalizacije NOB-a, vrednuje se turistička privlačnost ovih objekata, a ovisno o tipologiji i značaju oni se prezentiraju u okviru šire turističke ponude nekog mjesta ili područja ili kao zaokruženo, samodostatno turističko odredište.

Odluka koji i kako će se memorijal turistički razvijati, pošto većina spomenika nije bila dovoljno atraktivna da bi kontinuirano privlačila posjetitelje, ovisila je o više faktora: o značaju samom memorijala i o mogućnosti financiranja izgradnje spomen-obilježja i pratećih turističkih objekata (ovisno pak o razvijenosti komune i o interesu republika da sudjeluju u izgradnju).

Važnost stručnog planiranja i korelacija između urbanističkog i društvenog plana pokazuje se ključnom za uspješan razvoj: “… kad su objekti takve vrste izgrađeni nakon studijskog razmatranja svih okolnosti, onda se obično postiglo da su takvi spomenici postali ansambli trajnog života i funkcije, ukrasi grada ili celog područja, mesta koja imaju moć da privuku mnogobrojne posetioce, đake i omladinu, školske ekskurzije, turiste domaće i strane, i sve koje interesuje istorija. Oni čak postaju i praktična pomoć za izučavanje istorije mesta, kraja ili čitave regije.”(Marić 1976)

Nagli razvoj spomen-obilježja NOB-a u kasnim sedamdesetim i osamdesetim godinama, kada „veće memorijalne komplekse godišnje obiđe između četiri i pet miliona posjetilaca“[54] pojavljuje se kao nastavak procesa započetih u prethodnom desetljeću: veliki infrastrukturni projekti izgradnje prometne mreže u zemlji, uvođenje koncepta aktivne zaštite kulturne i prirodne baštine i njihove privredne aktivacije za potrebe turizma, turistička rajonizacija i regionalno planiranje te razvijanje turističke kulture među stanovništvom.

Privlačenje turista, uz financijsku dobrobit, pokazuje se kao strategija (trajnog) privlačenja domaćeg stanovništva da posjećuje memorijale van termina službenih komemoracija. Stoga se razvijanje turizma ne mora nužno promatrati kao komercijalizacija i vulgarizacija memorije, već kao nastavak promišljanja tipologije memorijala kao živog mjesta susreta, rekreacije i učenja.

MEMORIAL TOURISM

In the introduction, among other things, the author states that from the beginning of the 1980s approximately four to five million people annually visited the largest monuments and memorial complexes dedicated to the Yugoslav People’s Liberation Struggle (Narodnooslobodilačka borba – NOB) and the Socialist Revolution in the Socialist Federal Republic of Yugoslavia (SFRY).

INTRODUCTION

In 1986, the publishing house Turistička štampa from Belgrade published the tourist guide “Yugoslavia – Monuments to the Revolution”, as part of the Monuments to the Revolution editions. In the introduction, among other things, the author states that from the beginning of the 1980s approximately four to five million people annually visited the largest monuments and memorial complexes dedicated to the Yugoslav People’s Liberation Struggle (Narodnooslobodilačka borba – NOB) and the Socialist Revolution in the Socialist Federal Republic of Yugoslavia (SFRY). The guide, printed in 6,000 copies, presented a selection of 44 larger localities (with accommodation capacities) and over 100 smaller sites (individual monuments and smaller complexes) of exceptional importance to the People’s Liberation Struggle (PLS), the socialist revolution and the workers’ movement. Although being the most extensive edition, this was just one of the guides published since the mid-seventies onwards, which, in addition to Serbo-Croatian, were also regularly published in English, German and Italian language.

The development of memorial tourism since the mid-fifties and its inclusion as one of the segments of the overall tourist offer has been insufficiently researched to date, both in the context of the post-war development of tourism in socialist Yugoslavia, as well as in the context of the development of commemorative practices and policies of remembering WWII. Unfortunately, this results in frequent misapprehensions about memorial tourism as the result of commercialization and vulgarization of memory. Therefore, drawing on Yugoslav-era publications (primarily periodicals) and archival sources, this paper aims to elucidate the framework within which it was possible to imagine and develop People’s Liberation Struggle memorial sites as places where visitors could engage in a broad range of activities, from official wreath-laying ceremonies to participation in art colonies and hiking, nature walks etc., and to show what effects did it have on the reflection and typology of the memorials and the accompanying contents and objects.

Use of the term memorial tourism should be taken with a grain of salt. The term itself was not used in the literature from this period, and contemporary connotations that tourism evokes as an economic activity are mainly related to consumerism, commercialization and exploitation of cultural and natural heritage. Furthermore, tourism occupied a specific place within the society and the economy of socialist Yugoslavia. Workers’ leave (weekly, monthly and annual; a key element of the new social order that should have accompanied the industrialization and modernization of the country) and tourism were used to create a new social consciousness among the population (mirroring the social progress and the consequence of the rise of prosperity and labor rights), in order to overcome the political and religious hostilities that developed during the WWII (Brotherhood and Unity), as well as the leverage in the domain of foreign policy and as a proof of the country’s openness (the peace passport). On the economic level, tourism was an important source of foreign currency and was treated as an export product (foreign guests), as well as a tool for the development of the economically underdeveloped regions.

This presentation consists of two parts. The first part introduces a general framework within this developmental phase of memorization and touristification of the People’s Liberation Struggle memorials. In the second part, I will show the development of the People’s Liberation Struggle memorials on the example of Petrova gora in Croatia, which clearly shows concordance between memorial and touristic functions, and which in fact were simultaneously developed.

For the purpose of this paper, I will use terms monuments and memorial complexes dedicated to the People’s Liberation Struggle, by which I mean war memorials that had been raised in honor and memory of the fallen combatants and civilian victims of the fascist terror, as well as monuments erected in memory of the movement of Partisan units. Monuments and memorials related to the life and work of Josip Broz Tito (such as his birth house in Kumrovec or the House of Flowers in Belgrade) are not included in this paper, nor are any other monuments related to the cult of personality.

This work stems from the research of memorial tourism that I had started in 2015 within the framework of the Inappropriate Monuments regional platform, within which I had also co-authored the international exhibition “On Revolution Roads – Memorial Tourism in Yugoslavia”.

 

PART I

The development of tourism and touristic habits among the population of socialist Yugoslavia began very soon after the end of WWII in accordance with the post-war idea of the well-being of tourism and of the (purposeful) recreation in the industrial and modern society. The Yugoslav version of tourism, as claimed by Hyder Patterson, served as a means of achieving the socialist program by promoting brotherhood and unity and as a means of assembling a cohesive national-political community (by presenting popular tourist destinations as Yugoslav destinations available to all peoples and nations of Yugoslavia), thus serving as an evidence of the realization of the promise of a better future through enabling a large number of children, youth and workers to use various forms of subsidies to engage in tourism and organize their vacation. Thanks to tourism, the country opened up to foreign tourists, and the Yugoslavs could freely travel abroad, prompting cultural exchange that did not exist in any other socialist country.

Given the power of tourism to create and convey culture (Hyder Patterson), and that it also presents an “ideological framing of history, nature and tradition … that has the power to reshape culture and nature to its own needs” (MacCannell), one would expect the PLS monuments to be very early recognized by the state as such and designated as places par excellence of creating experiences enhancing socialist values. However, the Yugoslav authorities did little to shape the content of the tourist experience in general, including the one related to the monuments to PLS. The implementation of the concept of self-management and decentralization, at the level of the touristic social organizations, resulted in the creation of a capillary network of tourism societies at the local (communal) level[1], which were then associated into tourism associations at the level of districts, regions and republics. In 1953, the Tourist Association of Yugoslavia was founded at the state level. Its most important task was the organization of a joint national tourist propaganda both within the country and abroad with an aim of popularization of shorter and longer trips. By offering sun and sea, cultural monuments and an untouched nature, and by avoiding auto-exoticization and ideological messages, propaganda was transmitting messages intended for both foreign and domestic tourists.

Tourism and tourist offer were developing at the commune level depending on specific circumstances (status of infrastructure, communal equipment, tourist-attractive content, etc.). The task of planning and developing a tourist offer of a particular place was entrusted to local tourism societies that worked in cooperation with local communities and in regard to local possibilities, potentials and needs. While tourism on the Adriatic coast became a synonym for vacation and leisure, as well as proof of Yugoslav own modernity (both through the pervasive developmental image represented by the construction of new hotel facilities and the infrastructure development, and due to the fact of cosmopolitan nature of tourist destinations through transnational and interethnic cultural touch), the issue of what was supposed to be the content of the inland tourism had often presented challenge. In accordance with sociological researches and trends in care for the working population, excursion tourism took an important position in the current discussions of the period, as an important and useful form of tourism development suitable for fostering tourist habits, workers’ health benefits and psychological well-being, and furthermore as a tourism form which is also financially accessible to broad sections of society, while also having great educational and cultural potentials. Establishing and equipping the excursion and picnic sites near city centers and organization of excursions therefore became an important task of tourism societies in the country’s inland since the 1950s onwards, and it was mainly memorial sites and sites pertaining to the PLS that were being selected in large numbers as those on which to create excursion sites. In fact, already in the early 1950s monuments and memorials to the PLS, as well as locations without monuments, find their place in discussions on the development of tourist offer and the selection of localities for tourism development.

Erecting monuments and memorials to the PLS began immediately after the WWII: there was approximately 16,000 monuments to the PLS, which represents the estimated number of monuments to have been erected until 1990; as according to the first census that began in 1956 and lasted until 1960, there were 14,402 monuments. The processes of institutionalization, memorization, and creating war narratives ran in parallel. In this first wave, memorials to the PLS were mostly erected in urban areas, and less frequently in non-urbanized areas of the country where the most intense activity of Partisan units had been present. Stronger memorialization activity in cities (or in their immediate vicinity) was the result of the state of infrastructure and the accessibility of these localities due to the development of road networks.

 

The largest number of monuments and memorials to the PLS was built at the initiative of the local communities and branches of the Alliance of Veterans of the People’s Liberation War (in 1961 renamed as the Alliance of Associations of Veterans of the People’s Liberation War – SUBNOR). Only a smaller number of monuments had been the result of republican or federal orders (the Pan-Yugoslav monuments). They were crafted by local artisans as well as by renowned artists as a result of public calls or without any official procedure. The funds for raising them were being collected through donations and voluntary taxes, both from republican and federal funds. This resulted in great differences in the quality of realization and the overall appearance of monuments, and in simple typological solutions (plates, obelisks, pyramids and figurative sculptures of Partisans and peasants), which further resulted in several attempts to remedy the situation by making suggestions to design and raise various memorial forms (from museums and memorial buildings such as schools, health and cultural centers, to memorial fountains, bridges and similar), by conducting calls for tenders and by engaging experts (from architects to writers) in design and realization.

The memorial policies and the overall process of memorialization, especially in this period, were not rigid and frozen, but on the contrary: in comparison with the official, state-controlled public remembrance, the local versions show significant deviations and reveal the dynamic character of war narratives and the processes of memorialization, in which took part both individuals and organizations at all levels (Heike Karge). While the official war narrative was praising the national war of liberation, social revolution and brotherhood and unity, whilst emphasizing the purposefulness of the human losses, the liberation and the victory over the superior enemy that led to a better new future, local monuments express the need of those who survived: mourning the dead and the sufferings.

The activities of “fostering combat traditions” and mediating war memories were entrusted to SUBNOR, but they were regularly developed in cooperation with broader social community and social standards organizations such as educational institutions, cultural-artistic, professional, sport-recreational associations (Youth Alliance, Association of Scouts and Mountaineers, cycling and shooting societies, et al.) and tourism societies. In addition to laying of wreaths and official commemorations, there were celebrations, lectures, exhibitions and theatrical performances organized, as well as themed tours, conversations with veterans, and maintaining of grave sites of fallen combatants. There is an indicative example of participation of a number of tourism societies from Croatia in the initiative of the Republican Coordination Committee for the Organization of the 15th Anniversary of the Battle of the Sutjeska in 1958. Over the course of that year, the tourism societies carried out series of activities, ranging from folklore evenings and apposite theatrical performances, excursions and lectures on the subject of the Peoples’ Liberation Struggle, to raising funds for the education of children of the fallen combatants, erection of monuments, and communal actions of planting of greenery, constructing walking trails, bathing facilities etc.

In general, during the 1950s, along with monuments and memorials to the PLS, museums and memorial homes develop series of educational formats, primarily for children and youth. One of the most important reasons for this, and this should be emphasized, was that learning about the PLS was just being introduced to the school system and this was the way to compensate for the lack of professional and educational material. Programs that included recreational activities such as the recreation of Partisan marches and shooting by the Youth Alliance members, scouts and pioneers, required the development and improvements in accommodation and catering facilities for children as well as recreational facilities at PLS-related localities (camps, resorts, motels, etc.).

By tracing original routes of Partisan units, SUBNOR in cooperation with mountaineering clubs started developing a network of hiking trails that crisscrossed in more significant localities, and often connected many different memorials and authentic objects from the PLS (the first trail was opened in 1957; except for recreation, the tracing of hiking routes was important for military security reasons). By combining recreation and education through the printing of maps and mountaineering booklets that traced original routes of Partisan troops through beautiful nature, these trails embodied the popular slogan “get to know your homeland to love it more”.

In fact, it could be argued that the main outlines of what constitutes memorial tourism had already been outlined in this period. Admissibility of planning a certain form of commercial solutions in the case of monuments to the PLS had already been adopted in 1957 during the counseling on issues related to the monuments to the PLS protection, some of which were in a state of decay, and some of which had already fell into ruin. During the same counseling, it was decided that the local community should take care of monuments on its territory[2]. In this way, a framework had been created, within which existing monuments would then be fitted into multifunctional circuits, while new ones would be planned as sites of honoring, education, recreation and entertainment. By including the tourism organizations’ network in the implementation, popularization and promotion of commemorative activities, besides promoting the memorial dimension of monuments, the activities were devised in order to attract travelers outside the system of organized excursions and besides dates of the official ceremonies.

In general, the process of incorporating cultural and natural heritage into tourism trends and regulation of these areas had been legally defined at the turn of the decade. The so-called second generation of laws in the field of protection of monuments and nature was being adopted, which for the PLS monuments and memorials meant the institutional confirmation both of their cultural-historical and artistic value in the case of the already erected sculptures (by their entry into memorial registers), and their memorial value in case of authentic localities (categories of national parks and memorial natural monuments; entry into the registers of protected natural areas). The decision on which memorial and how should it be touristically developed, since most monuments were not attractive enough to continually attract visitors, depended on several factors: the significance of the memorial itself, and the possibility of financing the construction of memorial features and the accompanying tourist facilities (which in turn was dependent on the level of development of the commune and the interest of a republic to participate in its construction).

Unification of these elements (management and protection of cultural and natural heritage, the erection of new PLS memorials, tourism development and development of the underdeveloped areas) occurred through the development of increasingly complex spatial plans both for individual sites and whole areas.

This legally defined the protection, management and development guidelines necessary for tourism development, and provided tourism societies and alliances with legal powers to implement statutory provisions and program obligations. In parallel, the concept of economic valorization and touristic activation of natural and cultural monuments was being developed, which tried to regulate their exploitation and stimulate the concepts of sustainable tourism development.

Thus, in the mid-60s, the cultural-educational and sport-recreational functions of the PLS memorial sites were activated as resources and embedded in a unified tourist offer with the potential to generate economic growth and social development of local communities. More complex tourist offers were being developed[3], emphasizing the natural beauties and cultural and artistic values of a certain region as well as the history of the PLS, while the role of tourism societies in this process was directed not only on the content design and connecting the stakeholders, but also on the propaganda development through postcards and tourist publications.

 

In urban environments, monuments and memorials to the PLS were becoming part of the cultural-historical identity, and apart from the memorial function, they were regularly planned to also meet a certain public need in order to contribute to the local quality of life. The newly constructed representative memorial squares were being designed as high quality urban public spaces (e.g. Revolution Square, Ljubljana, 1960). Another interesting form of memorialization were memorial homes that provided space for public facilities (libraries, sports halls, radio stations) that were missing, especially in smaller urban centers. Museums of Revolution and museum departments dedicated to the PLS were becoming part of the cultural offer and a focus point of educational activities. By designing memorial parks and cemeteries with a sculptural setting, citizens got high-quality green spaces for strolls and leisure and open-air museums with quality sculptural setup, school excursions destinations, as well as localities for festive ceremonies, sports events and commemorative activities. Memorial sites started to appear on tourist propaganda materials (postcards, maps, guides) as equals to monuments of earlier periods (feudal castles, folk art) and modern architecture, and were thus becoming part of the visual identity and elements of the tourist attraction of many urban environments.

Probably the most famous urban intervention from this period is The Partisan Memorial Cemetery in Mostar, built according to the Bogdan Bogdanović’s project. Built in 1965, in honor of all the citizens of Mostar who died in the PLS, it covers an area of 5,000 square meters. During the WWII, due to the rich bauxite deposits in the area, the city of 18,000 inhabitants was occupied by Italian fascist forces first, and after the 1943, by those of Nazi Germany. By the end of the war, 6,000 people had been actively involved in the PLS, more than 1,000 citizens of Mostar were killed, while the city also gave 13 national heroes. The Partisan Memorial Cemetery, positioned on a hill overlooking the city, with meticulous horticultural landscaping and surrounded by the adjoining forested area of approximately 20,000 square meters, soon took over the function of the city park that Mostar did not have until then (the Islamic city had been without a green area, first green areas started to appear during the 19th century, while more serious greening of the city was started only in 1960). In the area shaped like 6 irregular plateaus, there is a series of monuments and memorials, water features and fountains, and shaped pathways with 810 individual graves and a common tomb. On the lower platform, reserved as a commemorative area, there are 6 pedestals, one for each Republic of SFRY, where flowers were laid at commemorative events. Apart from serving as a commemoration site and a locality for school excursions, as well as a public leisure area, The Partisan Memorial Cemetery soon became tourist attraction of the city. Although seriously vandalized and in a very poor condition from 1992 onwards, the site has been declared a National Monument of Bosnia and Herzegovina in 2006.

In 1960, a draft was created for the spatial design of Dotrščina, a place of mass suffering on the eastern edge of Zagreb[4]. Approximately 7,000 people had been executed here during the war, and bodies were thrown in mass pits. The area comprising over 200 hectares, reforested after the war, was designed as a memorial cemetery and park of revolution with paved walking trails and forest paths according to the original draft by the sculptor Vojin Bakić, architect Josip Seisell and writer Jure Kaštelan, who were joined in 1963 by Silvana Seissel and Angela Ratković (spatial, formal and landscape design). In the first phase until 1968, the area was landscaped and monumental sculptures were erected along the walking trail in memorial of those killed in Dotrščina (V. Bakić: central monument – Path of Martyrdom, Valley of the Graves – 7 crystals). In later years, other monuments were erected commemorating all those killed in Zagreb in the period of 1941-45, (B. Ružić), revolutionaries who were killed in Zagreb during the period between 1919 and 1941 (S. Luketić), and those who died during the liberation of Zagreb in 1945 (K. Angeli Radovani). There had been plans to erect five more monumental sculptures and to establish and build a Memorial Museum, but the breakup of Yugoslavia led to the abandonment of this project. In addition to official commemorations, Dotrščina was regularly attended by school excursions, shooting range was built next to the park, and there was also a hiking trail starting in the forest. Even today Dotrščina represents an important park for leisure walks and recreation of inhabitants of the eastern part of Zagreb and is protected as a place of historical events of particular significance for the image of the city.

 

At the beginning of the 1960s, the first major plans and projects for the development of memorials and advancement of tourism on localities related to the PLS were implemented outside the urban areas. New legal tools provided the possibility of protecting authentic localities within framework of the republican nature protection laws. National parks or authentic historical localities (terms vary depending on the republic in question) had become formal means of protection of large natural areas where important episodes from the PLS took place, and tourism experts started appearing as permanent partners of the institutes for environmental protection, since natural areas of special characteristics also presented attractive tourist areas. Indeed, in the 1960s tourism had already been developed as an activity on many protected natural sites, with an overall tendency of all such sites to participate in tourism trends.

At local level, due to necessary financial inputs, it was still preferable to organize excursion sites with minimal infrastructure and a monument– e.g. next to the two already existing excursion sites, for residents of Slavonska Požega in 1961 an excursion site was planned in Kamensko as well, with a side note that a monumental memorial alongside some excursion facilities would be built at the same location; in 1968, on the hill Blažuj just above Kamensko, a magnificent 30-meter Monument to the Revolutionary Victory of the People of Slavonia by V. Bakić was erected; an impressive abstract stainless steel sculpture that was mined and destroyed in 1992.

At republican and federal levels, the protection of large natural areas was being conducted, areas that had been a setting to great historical episodes, and which were also sites of utmost importance for a particular republic, i.e. state. In the period of the proclamation and development of a plan for the The Sutjeska National Park in 1962, the goal was to “protect many monuments created at the time of the historic Battle of Sutjeska, to protect the natural beauties and landmarks of this area, as well as [to provide conditions for] the recreation and leisure of working population, especially young people, who would be able to inspire themsleves by the combat traditions associated with this most crucial event of the People’s Liberation War of all our peoples”[5]. This park was established as a combined type of national park which, apart from its cultural-memorial importance, was also recognized as a location with conditions for the development of mountaineering, winter sports, recreation, hunting and fishing tourism et al. The 1968 general spatial plan anticipated forest industry businesses within the park, but the development of other tourism activities should have pushed this component into the background. Furthermore, the plan anticipated the construction of a large number of buildings with different purpose with the aim of creating a memorial park of Yugoslav significance and a tourist-economic facility, which would bring significant financial returns.

The development plan for The Memorial Area of Petrova gora in 1961 in the Socialist Republic of Croatia, will be detailed in Part 2 of the lecture, as it is a representative example for the development and management of the so-called memorial areas, a new typological form devised in the planning of the development of this location. This form was built into the next generation of laws on nature protection.

The processes that had been started in the 60s experience their realization in the 70s and 80s. Apart from the issue of devising complex plans, an important moment was the degree of local development, the fund raising for the realization of projects as well as the development of the transport network and infrastructure, which was a prerequisite for the development of memorial complexes in the remote parts of SFRY. In the Socialist Republic of Croatia, there had been approximately 2 million visitors annually to the memorial complexes. Ten years later, at SFRY level, there were between 4 and 5 million visitors to the most important localities. This was certainly due to the development of tourism culture and the motorization of the population, as it is to be assumed that the memorials to the PLS were mostly visited by domestic tourists.

With this increase in the number of visitors, specialized tourist guides had also started appearing in a larger number[6]. The memorial sites were presented with regard to the context, i.e. the historical circumstances, for the areas with larger number of memorials all of them were listed, basic information was provided for the more important monuments and museums (author, year, etc.); other tourist facilities and natural beauties, as well as information on annual events held at the locality, and information on tourism society, accommodation and distance from larger centers were being listed as well. Publications were regularly illustrated with photos and maps. As part of the Monuments to the Revolution editions, the Belgrade-based Turistička štampa had published 29 smaller guides (single localities or larger complexes), depicting monuments from all over the SFRY, as well as the all-inclusive guide by Gojko Jokić.

In Jokić’s “Monuments”, larger localities are described in detail with all the historical and tourist information. Towards the end of the guide, the author proposes a number of car routes encompassing multiple monuments, arranged in a geographic and/or historical whole (round trip), or provides suggestions on what to see on a way from large continental cities towards destinations on the Adriatic coast. As stated in the introduction, “All effort in the realization of these books was directed towards an attempt to present, along with historical dimensions, the tourist values of individual memorials, thus achieving a complete whole.” (Jokić, 25). While “Monuments to the Revolution” cover the entire SFRY, certain publishers cover a single republic.

 

CONCLUSION

The inclusion of the PLS memorial sites in the tourist offer can be continuously observed from the mid-fifties onwards. In parallel with the development of the memorialization and institutionalization of the PLS, the tourist attraction of these facilities was being evaluated, and depending on the typology and significance, they were presented within the wider tourist offer of a place or area or as a complete, self-sufficient tourist destination.

The rapid development of the PLS memorial sites in the late seventies and eighties, when annual number of visitors to larger memorial complexes ranged between four and five million people, appears as a continuation of the processes that had begun in the previous decade: large infrastructure projects of constructing the country’s transport network, introduction of the concept of active protection of cultural and natural heritage and their economic activation for the purposes of tourism, tourist districtization and regional planning, and the development of tourist culture among the population.

Attracting tourists, besides the financial benefits, turns out to be a strategy of (permanently) attracting the local population to visit memorials outside the dates of official commemorations. Therefore, the development of tourism does not have to be seen necessarily as commercialization and vulgarization of memory, but as continuation of reflection on the typology of memorial as a living place of encounter, recreation and learning.

Until the collapse of the SFRY, the demands for further marking of the PLS localities can be traced (it was presumed both as a possibility, need and an obligation to society), and their inclusion in tourism was perceived as a means of financing the maintenance of the localities, as a way of their presence among the citizens, and as a tool for development of the undeveloped areas. However, the political circumstances of the 1970s, federalization, the economic crisis of the 1980s and the proliferation of nationalist movements, ultimately lead to the commercialization and commodification of the symbolic and historical-political dimension of the PLS monumental heritage, which among other things leads to undervaluing of the tradition of the PLS, and its emptying of its own symbolic meaning. The breakup of SFRY resulted in different fates of this heritage in successor states, and in dismantling of a system that supported tourism trends and visits to PLS memorials.


[1] By introduction of self-management and decentralization of public administration, the basic political-territorial and socio-economic organization of a certain area and the institution of social governance became a commune. Communes had been given considerable powers in determining economic instruments and in terms of accumulation schedules. Following the example of federal, i.e. republican social plans, communes had brought forth their own social plans, which present a development paper. Ante Topić, “The Role of the Commune in Developing the Tourism Economy in the New Economic System”, Turizam, časopis za turistička pitanja 4-5 (April 1961): 9.

[2] The management of these increasingly complex memorials was entrusted to competent museum institutions, while more complex entities became independent labor organizations. Labor organizations associated with memorial complexes were responsible for the regulation and maintenance of memorial facilities and the immediate protection zones of memorial areas, as well as for carrying out cultural and educational activities (publishing, organization of commemorations and other activities).

[3] Their work was largely financed from the state budget and grants from local companies and industries.

[4] From 1941 till 1945, Zagreb was occupied by the Ustasha regime supported by the Nazi Germany and was made the capital city of the fascist puppet state, The Independent State of Croatia.

[5]  Radoslav Čurić, “Sutjeska – kombinovani tip nacionalnog parka s primarnom edukativnom funkcijom”, Turizam, časopis za turistička pitanja 5 (1976.): 15–17.

[6] They are preceded by historical reviews and war chronicles, publications that list only artistically valuable achievements, brochures, leaflets and trail journals.