Sanja Horvatinčić

Memorijalna baština i strategije otpora normalizacijskom diskursu zaborava u Hrvatskoj

Između zaborava i današnje nemoći postoji veza. Države organiziraju zaborav, paktiraju s fašizmima, mogu biti i njihov plijen. Ljudi pamte, ne daju se i ustrajavaju.1

Biografija

Sanja Horvatinčić je poslijedoktorandica na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Godine 2017. doktorirala je s temom Spomenici iz razdoblja socijalizma u Hrvatskoj – prijedlog tipologije na Sveučilištu u Zadru. Provodi svebuhvatna primarna istraživanja memorijalne skulpture i arhitekture u Hrvatskoj s fokusom na njihov odnos s kulturnom produkcijom i politikama pamćenja u socijalističkoj Jugoslaviji. Zanimaju je načini posredovanja spomeničke baštine socijalizma u kapitalističkim uvjetima kulturne proizvodnje. Autorica je niza znanstvenih radova i poglavlja u knjigama te istraživačica na dva projekta Hrvatske zaklade za znanost (ARTNET, Cro_sculpture). Članica je stručnog savjetodavnog odbora i autorica u katalogu izložbe Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980 (MoMA, 2018).

Izgradnja spomenika i različite metode njihove materijalne razgradnje ili nadogradnje – od ciljanog fizičkog uništenja, preko dislokacije/resemantizacije do ekspertnih i samoiniciranih metoda obnove – srodni su i u mnogočemu povezani procesi. Budući da su poruke, značenja i ideje izvorno pripisane spomenicima u stalnom procesu redefinicije, preispitivanja, negacije ili rehabilitacije, materijalno stanje spomenika kojima su one posredovane uvijek reflektiraju strukturne odnose moći kojima su u zadanom društveno-političkom kontekstu definirane politike pamćenja. Budući da je riječ o javnim objektima i simboličkim mjestima s kojima širok raspon društvenih aktera uspostavlja direktan a nerijetko i intiman odnos, njihov fizički izgled indicira dinamiku ideoloških previranja te čini vidljivima disonantnost različitih društvenih skupina ili pojedinaca s hegemonijskim narativima. U tom smislu intervencije na spomenicima – koje se u stručnoj literaturi uobičajeno imenuju pojmovima ikonoklazma ili vandalizma – imaju funkciju razotkrivanja „nevidljivih“ društvenih i političkih konflikata. Budući da takve geste sadrže emancipacijski potencijal, mogućnost direktnog interveniranja na spomenike zapravo je demokratičnija nego njihov politički nadzor i stroga konzervacija. Spomenici koji s vremenom postaju „nevidljivi“ i gube svoja simbolička svojstva najčešće su oni čiji je hegemonijski narativ do te mjere internaliziran ili normaliziran da je ugušena svaka mogućnost izraza disonantnih političkih pozicija. O tome da konzerviranost spomenika mnogo rječitije govori o jačini hegemonije negoli o pretpostavljenom ideološkom i povijesnom konsenzusu zapadnih društava govore recentni grass roots pokreti poput anti-rasistički motiviranog uklanjanja konfederacijskih spomenika u SAD-u ili intervencija na simbole kolonijalnog nasljeđa u Belgiji ili Portugalu.2

 

Ideje reprezentirane tim spomenicima, koje su se desetljećima činile uspavanima ili prevaziđenima, naprasno su oživljene aktualnim političkim zbivanjima, bilo da je riječ o jačanju i normalizaciji rasizma u SAD-u ili o posljedicama društvenoekonomskih migracija i nejednakosti na periferiji Europe. Sličan proces bilježimo u Hrvatskoj i na čitavom prostoru bivše Jugoslavije, gdje se odnos prema nasljeđu socijalizma te pitanje baštinjenja oslobodilačkih i revolucionarnih tradicija tijekom posljednjih tridesetak godina periodički reaktualizirao ovisno o političkim interesima i vidljivosti ideoloških lomova. Prije nego pređemo na analizu različitih tipova intervencija na korpus spomenika posvećenih Narodnooslobodilačkoj borbi, revoluciji i radničkom pokretu (kasnije: spomenici NOB-a) u Hrvatskoj, nužno je, međutim, ukazati na širi politički kontekst te na značaj prepoznavanja niza društvenih aktera uključenih u spomenute procese. Konačno, kako analiza ne bi „iskliznula“ u ahistorijski odnos prema fenomenu ikonoklazma, ključno je prepoznati ulogu pojedinih aktera i njihove strukturne pozicije moći unutar zadanog društveno-političkog okvira, kako u fazi izgradnje spomenika tako i u procesu njihove razgradnje ili resemantizacije. Polazeći od takve analize odnosa prema spomenicima NOB-a, u zadnjem ćemo odjeljku teksta pokušati ocrtati osnovnu klasifikaciju suvremenih modela obnove ili rehabilitacije spomenika koji se javljaju „odozdo“.

O preduvjetima normalizacije „ikonoklazma“ u postsocijalističkoj Europi

Tema politički motiviranog, sistemskog rušenja spomenika koji su nakon Drugog svjetskog rata bili podizani s ciljem čuvanja materijalnih tragova i društvenog sjećanja na narodnooslobodilačku, antifašističku borbu i masovna stradanja, jedna je od onih kojima se u Hrvatskoj već desetljećima čeka istek roka trajanja ne bi li se pitanje odgovornosti izgubilo negdje u pučkoj predaji o jakom vjetru koji je ranih devedesetih slamao tridesetmetarske spomenike. I dok notorna novinska reportaža o navodnim uzrocima rušenja Spomenika pobjede revolucije naroda Slavonije3 funkcionira poput satirične ilustracije sustavnog memoricida4 1990-ih godina, previđa se širi kontekst legitimacije zatiranja materijalne memorijalne baštine i nematerijalnog nasljeđa progresivnolijevih društvenih pokreta. Kao posljedica niza popularnih i stručno-teorijskih rasprava o fenomenu europskog „postsocijalističkog ikonoklazma“, uvriježila se pretpostavka o univerzalnosti i neminovnosti te pojave, ustoličujući se s vremenom u argument normalizacije uklanjanja i rušenja spomenika koji

su nastajali tijekom niza dinamičnih desetljeća na geografski, kulturološki, politički i ideološki izuzetno heterogenom istočnoeuropskom prostoru.5 Njihova redukcija na neželjene, disonantne ili problematične ostatke poražene strane hladnoga rata i dalje pruža podlogu, s jedne strane, pokušajima opće difamacije po ključu „osude svih totalitarnih režima“,6 a s druge, zatiranju ili reviziji specifičnog historijskog iskustva antifašističke borbe i emancipacijskih društvenih pokreta na ovim prostorima. Ovakvoj percepciji uvelike je doprinijelo nekritičko prihvaćanje ideje o neminovnim i neupitno pozitivnim posljedicama „demokratskih promjena“ u bivšim socijalističkim zemljama. Ikoničke fotografije masovne participacije građana u rušenju Berlinskog zida ili euforičnog uklanjanja simbola bivših političkih režima iz javnog prostora odigrale su ključnu ulogu u konstrukciji univerzalne medijske slike o tranzicijskom koncenzusu na istoku Europe. Međutim, suprotno predodžbi o iracionalnim ikonoklastičkim obračunima s dojučerašnjim političkim ikonama kao tipičnom iskustvu post-socijalističkih društava, zajedničko iskustvo (jugo) istočne Europe prvenstveno je bilo svodivo na težinu ekonomskih gubitaka u tom istom procesu ekonomske tranzicije. Od rušenja spomenika mnogo su se sustavnije ukidala teško izborena socijalna prava, a u sklopu onoga što nazivamo antifašističkim ili revolucionarnim nasljeđem ponajviše su se bagatelizirali stečeni kolektivni resursi i dobra, uključujući javni prostor koji se miniranjem ili uklanjanjem spomenika nije samo resemantizirao već je dokinut postornopolitički potencijal javnog prostora sjećanja. Strategije, dinamika i okolnosti uklanjanja spomenika bile su, naime, uvjetovane specifičnim okolnostima tranzicijskih (de)montaža bivših režima, oštrinom revizionističkih težnji i snagom ideoloških lomova. Primjeri uklanjanja i rušenja spomenika iz opsežne studije Darija Gambonija iz 1997. godine, koji su uglavnom povezani sa zemljama Istočnoga bloka (DDR, Mađarska, Poljska), u međuvremenu su nadopunjavani dodatnim istraživanjima i artikulacijom nešto složenijih zaključaka o mehanizmima koji su stajali u pozadini tih procesa. Tako, primjerice, analiza rezultata ankete provedene 1992. godine u Budimpešti pokazuje kako se većina građana protivila trošenju javnog novca na uklanjanje ili rušenje spomenika, zalažući se za njihovo očuvanje. Unatoč tome, gradske su vlasti spomenike sustavno uklonile s javnih gradskih površina, izmjestivši ih na periferiju grada u svojevrstan spomenički geto turističke namjene.7

Ovakva istraživanja su osobito važna budući da domaći zagovornici navodno demokratskih metoda razračunavanja s „totalitarnom“ prošlošću često navode upravo „mađarsko rješenje“ kao primjer dobre prakse.8Primjer nešto bliži hrvatskom jest anketa provedena u rujnu 1996. godine od strane slovenske agencije SPEM, objavljena u studenom iste godine u mariborskom dnevnom listu Večer. Gotovo 80% ispitanika na pitanje o sudbini spomenika NOB-u odgovorilo je da se zalaže za njihovo očuvanje na izvornoj lokaciji, dok se manje od 1% izjasnilo o potrebi njihova trajnog uklanjanja ili uništenja.9ako okolnosti ovih procesa u Hrvatskoj i ostalim državama sljednicama bivše Jugoslavije uglavnom nisu sistemski istražene i statistički utvrđene,10zamjetna je normalizacija tih procesa podvedenih pod egidom „postsocijalističkog ikonoklazma“, kojim se kroz uopćavanje povijesnih iskustava bivših socijalističkih zemalja stvara dojam kako je rušenje spomenika bilo izraz demokratskih promjena i kolektivne želje za fizičkim uništenjem označitelja svih bivših, komunističkih i socijalističkih režima. Ovime postaje jasnija i svojevrsna nelagoda akademske i stručne javnosti kada je riječ o ovoj temi, koja ne rezultira samo primjenom dvostrukih kriterija kada je riječ o formalnim i/ili ikonografskim obilježjima rušenih spomenika, već i na zanimljiv način razotkriva pertinentni odnos politike i umjetnosti, kao i ideološke implikacije historizacijskih procesa. Konvencionalna tipologija, skulpturalni realizam i eksplicitnost ideoloških označitelja – stigmatizirani pejorativnom odrednicom socrealizma još u unutar visokomodernističke hegemonije jugoslavenskog socijalizma – tako su a priori difamirani, pa je rušenje ili uklanjanje estetski „nezadovoljavajućih“ spomenika normalizirano ili čak podržavano od strane struke.11Tako se osuda rušenja modernističkih kiparsko-arhitektonskih rješenja, odlikovanih zaboravljenim, teže čitljivim ili prikrivenim simboličkim i ideološkim nabojem, uglavnom izvodi kroz žaljenje za iznimnim umjetničkim djelima.12Činjenica da je takav pristup i dalje prevladava unutar stručnog diskursa o rušenju spomenika u Hrvatskoj govori o kompleksnom i uvelike neosvještenom odnosu estetskog i političkog, obvezujući nas na kompleksniji, interdisciplinaran pristup temi. Statistika rušenja Prvi pokušaj cjelovite analize rušenja, oštećivanja i oskvrnjivanja spomenika NOB-a u Hrvatskoj napravljen je još početkom dvijetisućitih godina zalaganjem Saveza antifašističkih boraca Hrvatske.13 Prema tada objavljenim, nepotpunim podacima, u razdoblju od 1990. do 2000. oštećeno je ili uništeno 2964 spomenobilježja. Primjeri su praćeni dostupnim arhivskim i amaterskim fotografijama s terena, a publikacija sadrži i tablični popis svih obrađenih spomenika. Temeljem te evidencije, a u komparaciji s konzervatorskim elaboratima iz 1980-ih godina, procijenjeno je da je uništena ili teško stradala otprilike polovina ukupnog spomeničkog fundusa nastalog u razdoblju socijalizma. Treba naglasiti da u projektu nije sudjelovalo Ministarstvo kulture, nadležno za velik broj spomenika kulture koji su još uvijek bili pod zaštitom. Recentnom analizom korpusa skulpturalnih i arhitektonskih spomenika – u koju iz metodoloških razloga nisu uključene spomen-ploče kao niti većina bisti – a koja je proizašla iz doktorskog istraživanja tipologije spomeničke plastike, ustanovljeno je da je najmanje 30% spomenika uključenih u korpus u potpunosti uništeno ili teško oštećeno te da je približno jednak postotak ove građe očuvan u približno izvornom obliku. Ostatak je podlegao različitim oblicima oštećenja ili preinaka (uklanjanje ideoloških simbola, izmjena tekstualnog dijela spomenika i sl.).14Prostorni prikaz geografske distribucije potpuno ili djelomično uništenih te očuvanih spomenika NOB-a upućuje na zaključak da su u najvećoj mjeri stradali u dijelovima Hrvatske neposredno zahvaćenih ratnim aktivnostima, što je uglavnom podrazumijevalo i znatna oštećenja na drugim, za funkcioniranje zajednice znatno vitalnijim vrstama objekata. Karta15nam zorno pokazuje neravnomjernost prostorne distribucije rušenja, iz koje je razvidno da je ono bilo usko vezano uz (nanovo potencirane) međuetničke sukobe te da nije moguće govoriti o kakvoj općoj, a još manje demokratsko-tranzicijskoj tendenciji odbacivanju simbola ili „nametnutih“ narativa. Motivi rušenja bili su brojni i različiti, a mehanizmi zavisili o ideološkom opredjeljenju i zloupotrebi novostečenih pozicija moći uslijed kraha političkog sistema i ratnih okolnosti. Velika većina porušenih i vandaliziranih spomenika bila je, naime, posvećena vojnim i civilnim ratnim žrtvama, a imena kojima spomenici bili ispisani, nekada i u stotinama, svjedoče o najdramatičnijim i najtraumatičnijim epizodama društvenog pamćenja lokalnih zajednica. S druge strane, u pojedinim regijama Hrvatske, poput Istre, Kvarnera, Gorskog kotara pa i većine dalmatinskih otoka, nisu zamjetne gotovo nikakve intervencije; u pojedinim je sredinama broj spomenika posvećenih NOB-u čak i porastao u odnosu na stanje prije 1990. godine.16Osim kroz posljedice prvog rušilačkog vala 1990-ih, obilježenog ratnim razaranjima, a nerijetko i planiranim akcijama rušenja ili uklanjanja spomenika,17normalizaciji devastiranog stanja doprinijela je i višedesetljetna tromost nadležnih državnih službi u rješavanju njihove klasifikacije, zaštite i obnove, kao i izbjegavanje izricanja političke odgovornosti nad rušenjem i devastacijom javne imovine. Slično je i s pojedinim izložbenim projektima koji snose visoku razinu odgovornosti prema oblikovanju stavova šire javnosti i podizanju svijesti o ugroženosti ove baštine.18Ako je odnos komunističkih vlasti prema ideološki nepodobnim simbolima prethodnih režima neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata predstavljao radikalnu manifestaciju nove ideologije, suvremenu autističnost političkih elita pred zadatkom artikuliranja aktivnog odnosa prema vlastitom političkom, društvenom i kulturološkom nasljeđu socijalizma moguće je sagledati kao jedan od simptoma ideologije neoliberalnog kapitalizma ili kao oblik prisilne infantalizacije. Prema Borisu Budenu, tranzicija post-socijalističkih zemalja označava mjerljivi proces postepenog demokratskog sazrijevanja društva u vidu adaptacije na već zadani, univerzalni model demokratskog razvoja, iz kojeg je isključen svaki pokušaj autentičnog promišljanja autonomnog društvenog i političkog razvitka.19Stoga ona nalikuje na proces odgajanja i edukacije „djece komunizma“, koji najbolje ilustrira lingvistička razina analize, odnosno upotreba termina poput škole ili testa demokracije, zrelosti političara, i sl. Od „učenika“ se pritom očekuje dosezanje zrelosti, no ne u smislu samostalnog kritičkog promišljanja vlastitog društveno-političkog iskustva, već zrelosti koja je mjerljiva jedino u odnosu prema unaprijed zadanom modelu. „Krimen“ socijalističke prošlosti stoga je najjednostavnije negirati, pa makar to značilo odricanje i od onog – čak i po kriterijima Europske unije – neupitno pozitivnog nasljeđa bivše države. Ovakav auto-kolonijalni pristup problemu zatirane antifašističke baštine, upisane u svaki spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, predstavlja dugotrajan simptom dječje bolesti za koju nitko direktno nije odgovoran.20 Lijek je pritom teško pronaći s obzirom na specifičnost društveno-političkih i kulturoloških uvjeta nastanka i rušenja spomenutih spomenika, u kojojje proces difamacije antifašističkih spomenika upotrebom antitotalitarnog diskursa moguć jedino uz temeljitu reviziju povijesti. Čak i ako će „dobar odgoj“ nalagati da određen broj spomenika, prema još uvijek nejasnim i javnosti nedostupnim kriterijima i preporukama, bude obnovljen, bilo kao muzeološki primjerak sve popularnijeg socijalističkog

„safarija“ ili kao pokazni primjer čuvanja ustavnog poretka, ostaje otvoreno pitanje neformalnog i direktnog odnosa zajednice prema spomenicima kao mjestima sjećanja, ali i potencijalne društvene mobilizacije. Javna demonstracija fizičkog očuvanja spomenika, čak i kada je riječ o minimalnim gestama, reafirmira društveno sjećanje i reaktualizira njihov značaj: možemo/smijemo li u biste posvećene protagonistima međuratnog radničkog pokreta upisati problem aktualnih radničkih prosvjeda i prekarijata; u spomen-komplekse na mjestima partizanskih zbjegova i improviziranih bolnica neizvjesne posljedice imigrantske krize i ukidanja javnog zdravstva; u obilježenim mjestima mučenja i likvidacije političkih neistomišljenika opasnosti jačajućih ekstremnih političkih tendencija diljem Europe? Konačno, njihovo vraćanje u funkciju kolektivnih mjesta sjećanja uvijek podrazumijeva preuzimanje rizika da se, zajedno sa simbolima antifašističke borbe evocira i ideja alternativnog društveno-političkog uređenja, koja je činila sastavni i neodvojiv segment Narodnooslobodilačke borbe na ovim prostorima.

Strategije djelovanja na terenu

Istovremeno a djelomično i kao reakcija na opisano stanje javljaju se novi oblici izvaninstitucionalnog djelovanja, koji, koristeći različite strategije umrežavanja i organizacije, neumorno i kontinuirano rade na brizi, oživljavanju, pa i svojevrsnoj aktivističkoj zaštiti i restauraciji ovog korpusa memorijalne baštine. Riječ je o širokom rasponu metoda, od direktnih individualnih i samoorganiziranih komunalnih akcija koje se pri organizaciji i umrežavanju obilato koriste prednostima virtualnih kanala komunikacije, preko suvremenih umjetničkih praksi, pa sve do jačanja međunarodnog interesa za spomenike. Potonji se ogleda u sve življem akademskom i stručnom interesu,21 ali i u popularnosti jednog dijela spomenika, čija se izvorna značenja u potpunosti brišu ili najblatantnije načine aproprijiraju za komercijalne svrhe.22 Pritom se čini da ovi paralelni procesi ne teku odvojeno, već da upravo digitalna diseminacija slika i informacija često potiče, a do neke mjere i usmjeruje međunarodni akademski interes. (Slika 1.)23Pored održavanja skromnih komemoracija koje kontinuirano provode pojedini lokalni ogranci udruga proizašlih iz veteranskog Saveza udruženja boraca NOR-a – čije djelovanje i rad financijski ovise o državnoj potpori – sve su prisutniji novi principi djelovanja pojedinaca i grupa, zasnovani na neposrednim, često ilegalnim akcijama obnove i intervencija u javni prostor,

 

 

Slika 1. Video still iz reklamne kampanje za sunčane naočale australske marke Valley Eyewear

Slika 2. Akcija uređenja Spomen-parka strijeljanima na Šubićevcu, održana u rujnu 2014. godine. Foto: Lovro Krnić.

kojima se nastoji komunicirati prisutnost aktivne, nerijetko i radikalne pozicije spram baštinjenja vrijednosti upisanih u spomenike. U pravilu kolektivne i anonimne, ove akcije svjesno izmiču pokušajima političke aproprijacije. Prve slučajeve bilježimo još u vrijeme masovnog rušenja spomenika 1990-ih godina, poput akcija izvlačenja brončanih partizana iz mora ili prenošenja ostataka miniranih spomenika u vlastito dvorište,24 da bi se posljednjih godina pojavile sve učestalije akcije brisanja ili precrtavanja uvredljivih grafita sa spomenika ili, primjerice, javno-performativne akcije uređivanja hortikulture u spomenparkovima.25 (Slika 2.) Sve su češći i primjeri kolektivnog ulaganja manjih zajednica u obnovu simbola antifašističke tradicije, poput primjera obnove spomenika palim borcima i žrtvama fašističkog terora u Pisku, financiranom isključivo dobrovoljnim prilozima mještana,26 ili samoinicirane i velikim dijelom samofinancirane akcije obnove niza spomenika palim borcima i žrtvama fašizma na Kordunu (Šljivnjak, Veljun) kojom koordinaira Tajana Vlačić Vujičić.27 (Slika 3.) Ideja samostalne organizacije obnove spomenika ukazuje na model koji bismo mogli imenovati baštinjenjem „odozdo“. Riječ je o inicijativama koje nisu predviđene ili uvjetovane institucionalnom potporom niti nadzirane od strane eksperata, a budući da proizlaze iz lokalnih inicijativa, podršku pronalaze među direktnim baštinicima kulturnog, političkog i umjetničkog naslijeđa NOB-a. Navedene tipove akcija mogli bismo u grubo podijeliti na gerilske i samoorganizirane pristupe obnovi spomenika, očuvanju sjećanja i aktualizaciji njihova izvornog značaja. Prvi karakterizira spontanost, anonimnost i provokativnost djelovanja, a javlja se najčešće kao odgovor na neefikasan rad institucija i nesankcioniranje tzv. uličnog fašizma. Drugu skupinu karakterizira samofinanciranje i javno organiziranje članova određene zajednice, pri čemu se uglavnom zaobilazi ili ne uspjeva ostvariti suradnja s nadležnim institucijama.28Zaseban oblik javnog djelovanja s ciljem upozoravanja na problem uništene baštine NOB-a i antifašizma odvija se kroz organizirane umjetničke i kustoske

 

Slika 3. Obnova spomenika palim borcima i žrtvama fašističkog terora u Veljunu, 2017. Foto: Tatjana Vlačić Vujučić.

Slika 4. Igor Grubić u suradnji s Documentom, javna akcija, 2011.

prakse usmjerene prema aktiviranju i javnom problematiziranju odnosa prema socijalističkom nasljeđu. Nezavisne kustoske inicijative bile su među prvim akterima na kulturnoj sceni koje su se kroz akcije, izložbe, javna događanja i apele sustavno pozabavile pitanjem post-socijalističke društvene amnezije. S druge stane, djelovanje brojnih nevladinih organizacija poput Documente i nezavisnih inicijativa, poput projekta Virtualni muzej Dotršćina i niza aktivnosti u sklopu projekta Ars Publicae, svojim se djelovanjem nerijetko dotiču obnove spomenika i ukazuju na šire probleme brisanja društvenog sjećanja. Desetak godina nakon pionirskog rada Siniše Labrovića pod nazivom „Zavijanje ranjenika“, izvedenog 2000. godine na miniranjem teško oštećenom Spomeniku palim borcima i žrtvama fašizma u centralnom sinjskom parku, multimedijalni umjetnik Igor Grubić u suradnji s Documentom „popravljanjem“ razbijene zagrebačke spomen-ploče papirnatom replikom, performativnim činom obnove u javni prostor grada još jednom unosi mogućnost rehabilitacije njezina izvornog značaja, ukazujući na moć individualne geste, koja u uvjetima administrativne tromosti i rezignacije, odašilje jasnu političku poruku.29 (Slika 4.) Sličan primjer performativnog kolektivnog rada na obnovi i čišćenju spomenika NOB-a predstavljaju javne umjetničke akcije međunarodne grupe Eimigrative art, koje se na Visu organiziraju od 2012. godine. U lipnju 2014., u sklopu niza popratnih aktivnosti spomenutog kolektiva i članova projekta Phd in One Night, među kojima i francuskog filozofa Jacquesa Rancièrea, organizirano je čišćenje spomenika u mjestu Podšpilje, rad arhitekta Nevena Šegvića iz 1964. godine. Izravnim angažmanom okupljenih pojedinaca četkama je izribana površina kamene ploče spomenika s ispisanim imenima Višana poginulih u borbi protiv fašizma tijekom Drugog svjetskog rata.30(naslovna fotografija) Akcija je nadilazila ciljeve same fizičke obnove spomenika; u njoj je sadržana ideja vraćanja legitimiteta spomeniku kao objektu sjećanja i mjestu koje okuplja zainteresirane sudionike, podsjećajući time na izgubljenu funkciju spomenika kao mjesta kohezije i društveno-političkog angažmana. Digitalna (re)produkcija sjećanja Pored opisanih strategija djelovanja u javnom prostoru i zauzimanja aktivne/ kritičke pozicije spram vladajućih koordinata službenih politika sjećanja/ zaborava, valja ukazati i na strategije djelovanja i proizvodnje značenja u virtualnoj domeni. Proces koji možemo nazvati digitalnom (re)produkcijom sjećanja na period socijalizma – koju ovdje promatramo isključivo na primjeru sakupljanja i diseminacije informacija i slika spomenika – poprima sve veći društveni utjecaj, izlazeći pritom izvan simboličkog i zaobilazeći zahtjeve političkih i ekonomskih faktora, koji diktiraju klasične oblike kulturne proizvodnje.

Recentne interpretacije u polju teorije društvenog sjećanja suštinu kulturne/ društvene memorije vide u načinima njezina prenošenja putem medija, odnosno u medijalnoj eksternalizaciji zajedničkih slika prošlosti, kojom se sjećanja prenose unutar društva. Što je medij prisutniji i efikasniji u prenošenju informacija, to će raspon i složenost društvenog sjećanja biti veći.31Jednako kao što je u svojem začetku svaki oblik bilježenja, bio on oralni u formi ritmičkog pamćenja, tekstualni ili vizualni, polazio od osnovne potrebe očuvanja sjećanja, tako i suvremeni mediji, koji pružaju daleko šire mogućnosti poput multimedijalnosti, velikog kapaciteta pohrane i momentalnog pretraživanja i transmisije podataka, u suštini služe istom porivu. Osnovna razlika, međutim, leži u činjenici da se razvojem i sve širom dostupnošću digitalnih medija, interpretativni autoritet po pitanju stvaranja, očuvanja ili brisanja društvenog sjećanja premješta s institucionalnih tijela (arhiva, državnih vlasti, obrazovnog sistema) u domenu individualnog.32 Posljedice ovih procesa, međutim, brojne su i teško predvidljive. Jedan od simptoma decentralizacije i dehijerarhizacije znanja te masovnog umrežavanja korisnika na Internetu, popularne su virtualne galerije koje svojom arbitrarnom i heterogenom strukturom nalikuju suvremenim „kabinetima čudesa“.33 Ova promjena u redu stvari otvara niz praktičnih i etičkih problema, od manipulacije distribuiranim sadržajima do relativizacije činjenica i njihovih proizvoljnih tumačenja, čija popularnost i recepcija, čini se, u velikoj mjeri ovisi o začudnosti diseminiranih vizualnih sadržaja. Konačno, masovna distribucija vizualnog materijala podložna je različitim vrstama transformacije i manipulacije, zbog čega uskoro niti jedna fotografija na Internetu više neće moći/morati predstavljati autentičan dokument prošlosti.34Upravo je efekt začudnosti u znatnoj mjeri zaslužan za činjenicu da su spomenici iz serije od dvadeset i šest fotografija jugoslavenskih spomenika belgijskog fotografa Jana Kempenaersa,35 našli svoje mjesto na „policama“ brojnih virtualnih „kabineta čudesa“. Iako se kao ratni fotograf u Sarajevu upoznao sa značenjem i povijesnim kontekstom fotografiranih objekata, zanimalo ga je prije svega „stvoriti zanimljive slike. Fotografirao sam samo one koji su mi se svidjeli, koji su bili zanimljivog oblika.“36 Fotografije spomenika u knjizi su klasificirane numeričkim oznakama (spomenik #1 – spomenik #26), nudeći šture informacije o (mikro)lokaciji i godini nastanka pojedine fotografije.37 Nazivi spomenika, njihovi autori i godine nastanka izostali su u potpunosti, kao i njihova jasna lokacija, s obzirom da neki toponimi nisu obilježeni na geografskim kartama. S obzirom da je preview knjige neko vrijeme bio dostupan na umjetnikovim web-stranicama, fotografije i dijelovi teksta ubrzo su se počeli širiti i modificirati ovisno o profilu stranica i blogova koji su ih prenosili. Posuđenica spomenik koju je autor zadržao u naslovu knjige i opisu fotografiranih objekata, u procesu virtualne diseminacije semantički je sužena i redefinirana: sudeći prema frekventnosti istih fotografija koje dobivamo putem internetskih tražilica pod upitom „spomenik“, riječ se u virtualnom lingvističkom korpusu suzila u označitelja specifičnog spomeničkog tipa iz 1960-ih i 1970-ih godina na području bivše Jugoslavije. Analiza članaka i reportaža koji su u sebi sadržali termin „spomenik“, napravljena na korpusu od šezdesetak internetskih izvora, potvrđuje tezu da Internet, osim potencijala pluralizacije i demokratizacije društvenog sjećanja, istovremeno osnažuje kulturalne predodžbe o ideološki i kulturološki heterogenom geopolitičkom prostoru „postsocijalističke“ Europe.38Shodno numeričkom katalogiziranju, koje nalikuje na kolonijalnu dokumentarnu fotografiju ili taksonomiju nepoznatih biljnih vrsta, njihovo je porijeklo, značaj i poruka istovremeno mistificirano i depolitizirano, da bi daljnjom, nekontroliranom distribucijom slika fotografirani spomenici često ostali posve dekontekstualizirani ili čak proglašeni fotomontažama. Seriju fotografija vizualno objedinjuje jednolično, neutralno osvjetljenje s centralnim motivima monumentalnih građevina u opustošenom krajoliku, bez ljudskog lika koji bi promatraču davao osjećaj kulturološke, prostorne i vremenske orijentacije. Sudbina svih objekata u zaokruženoj seriji fotografija svedena je na pretpostavljen samorazumljiv zaborav, nemar i propadanje, bez obzira na činjenicu da neki među njima, poput na mjestu bivšeg koncentracijskog logora Jasenovca ili Spomenika Bitci na Kozari, i dalje funkcioniraju kao aktivna i održavana mjesta sjećanja, ili da su drugi, poput oštećenog spomenika na spomen-području Bijeli Potoci-Kamensko, u međuvremenu do kraja uništeni. Ova studija slučaja, međutim, istovremeno razotkriva znatno važniji problem samo-percepcije, slikovito opisan u spomenutoj Budenovoj analizi „postsocijalističkih“ društava: „[…] Istočna Europa nakon 1989. godine nalikuje na krajolik ispunjen povijesnim ruševinama i nastanjen djecom, odnosno nezrelim ljudima nesposobnima da svoje živote organiziraju demokratski bez tuđe pomoći. Oni sami sebe ne vide niti kao subjekte niti kao kreatore demokracije za koju su se sami izborili i koju su sami stvarali.“39Drugim riječima, u percepciji sa zapada ne bismo vidjeli osobit problem da ne postoji dubok shizofreni rascjep u vlastitom poimanju spomenika kao simbola alternativnog društvenog uređenja, uzrokovan nemogućnošću dominantne ideologije da se suoči s rizikom prihvaćanja pozitivnog nasljeđa Narodnooslobodilačke borbe i socijalističkog društvenog uređenja. Ukoliko formalna zaštita pretpostavlja temeljitu historijsku reviziju njihove vjerodostojnosti i brisanja onih značenjskih slojeva koji ne odgovaraju preferiranom etno-nacionalnom narativu ili upravljanju baštinom u tržišnoj logici neoliberalizma, čini se iluzornom i njihova rehabilitacija u autentična mjesta sjećanja. Jednako je problematična izgradnja kriterija zaštite na osnovi ruinofilske, egzoticizirajuće projekcije sa zapada, čije pražnjenje apstraktne simbolike spomenika, čini se, savršeno odgovara vladajućoj ideologiji. Međutim, oba ova mehanizma nailaze na kontinuitet i proliferaciju strategija otpora – kako u javnom tako i u virtualnom prostoru, a sve češće sinergijom ovih dvaju medija. Reagiranja i baštinjenje „odozdo“ nastavlja se tako na tranzicijski niz bitaka za javni prostor, besplatno obrazovanje, socijalnu politiku i ostvaruje organiziranjem simboličkih i stvarnih akcija obnove spomenika i aktivnim promišljanjem njihove budućnosti, nastojanjem na digitalnom očuvanju sustavno uništavanih ili teško dostupnih pisanih izvora ili upotrebom spomenika NOB-a kao simbola suvremene vizualne umjetnosti u Hrvatskoj.

1 1 Rastko Močnik, Koliko fašizma?, Arkzin d.o.o., Zagreb, 1998./1999., str. 26.

2 U Portugalu, primjerice, između grupe Descolonizando i ekstremno desnih grupacija opetovano dolazi do sukoba oko spomenika povećenog portugalskom diplomatu i misionaru Antóniju Vieiri (1608.–1697.): Nicolau Ferreira, Manuel Louro, „Estátua do padre António Vieira guardada por ‘neonazis’“, Público, 5.10.2017.,https://www.publico.pt/2017/10/05/

sociedade/noticia/accao-de-protesto-contra-a-estatua-do-padre-antonio-vieira-barrada-por-neonazis-1787874 (pristupljeno 8.10.2018.); Ana Yekenha Ernesto, „Extrema-direita impede manifestação contra estátua do padre António Vieira em Lisboa“, Diário de Notícias, 6.10.2017. https://www.dn.pt/sociedade/interior/extrema-direita-impedemanifestacao-contra-estatuado-padre-antonio-vieira-em-lisboa-8823551.html (pristupljeno 8.10.2018.).

3 Ante Lešaja, Knjigocid: Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih, Profil i Srpsko narodno vijeće, Zagreb, 2012., str. 48.

4 Dosad najadekvatniji prijedlog zbirnog opisa ovih pojava pronalazimo u terminu mnemocid kojim se prvi koristi Jan Assmann u knjizi Commemorative Spaces: Forms and Changes of Cultural Memory (C. H. Beck, München, 1999.). Pojam je recentno uveden u jugoslavenski postsocijalistički kontekst i definiran kao „sustavno uništavanje pamćenja određene društvene skupine“, podrazumijevajući pojmove kulturocida i heritocida. Vidi: Marko Sjekavica, „Sustavno uništavanje baštine – prema pojmu kulturocida/heritocida“, Informatica Museologica, Vol. 43, No. 1–4, 2013., str. 57–75.

5 Valja uputiti na studiju Darija Gambonija koja se, između ostalog, bavi fenomenom rušenja „komunističkih“ spomenika u zemljama bivšeg Istoka. Uzemljeni u zadatosti bipolarnog konstrukta hladnoratovske ideološke podjele, zaključci ukazuju na nedostatke i zamke sinkronijske „istočnoblokovske“ analize uzroka i posljedica rušenja tog korpusa spomenika. Vidi: Dario Gamboni, Destruction of Art. Iconclasm and Vandalism since the French Revolution, Reaktion Books Ltd, London, 1997., str. 51 –90.

6 „Rezolucija Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ izdana je 25.1.2006. u Strasbourgu od parlamentarne skupštine Vijeća Europe. http://www. pravnadatoteka.hr/pdf/aktualno/Rezolucija%20Vije%C4%87a%20Europe%201481.pdf (9.9.2015.). Vidi: Stigma totalitarizma – antitotalitarni diskurs u funkciji diskreditacije levice, AKO, Novi Sad, 2014.

7 7 Maya Nadkarni, „The Death of Socialism and the Afterlife of its Monuments: Making and Marketing the Past in Budapest’s Statue Park Museum“, u: Contested Pasts. The Politics of Memory, Katherine Hodgkin, Susannah Radstone (ur.), Routledge, London, 2003., str. 199.

8 Vidi, primjerice, intervju s povjesničarom Marijom Jarebom: „Smještaj NOB-a u muzeje prikladan je i civiliziran način“, Glas Slavonije, 26. kolovoza, 2017., http://www.glas-slavonije.hr/341407/11/ Smjestaj-NOB-a-u-muzeje-prikladan-je-i-civiliziran-nacin (pristupljeno: 22.10.2018.).

9 Vanessa Čokl, „Spemova anketa o usodi spomenikov NOB in revolucije. Večina je proti odstranitvi“, Večer, br. 206., 6.11.1996., str. 20.

10 Hrvatskoj kao i u drugim bivšim socijalističkim zemljama upadljiva je podzastupljenost empirijskih istraživanja tzv. „postsocijalističkog ikonoklazma“.

11 Među karakterističnim pristupima zalaganja za očuvanje samo onih spomenika koji sadrže „umjetničku vrijednost“ izdvaja se dokumentarni film Bogdana Žižića Damnatio memoriae (2000., ‘46 min.). Za primjer otvorenog zalaganja za uklanjanje ili daljnje propadanje spomenka, koji dolazi iz stručno-akademskih redova, vidi: Ana Munk, „Klub ljubitelja spomenika NOB-a“, Vijenac, br. 521, 2014., http://www.matica.hr/vijenac/521/Klub%20ljubitelja%20spomenika%20NOB-a/ (pristupljeno: 8.10.2018.)

12 Vidi, primjerice: Ive Šimat-Banov, Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas, Ljevak, Zagreb, 2013., str. 681-703

13 Juraj Hrženjak (ur.), Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj: 1990–2000, Savez antifašističkih boraca Hrvatske, Zagreb, 2002.

14 Budući da u analizu nisu ulazile sve spomen-ploče i biste, a imajući u vidu da je upravo taj tip obilježja brojčano prevladavao, ova statistika nije potpuna te je postotak svih uništenih ili uklonjenih spomen-obilježja mnogo veći.

15 Prostorni prikaz geografske distribucije aktualnog stanja i stupnja oštećenosti spomenika u Hrvatskoj dostupan je na sljedećem linku: https://public.tableau.com/views/spomenici-stanje-FIN/Sheet3?:embed=y&:display_count=yes. Sanja Horvatinčić, „Spomenici iz razdoblja socijalizma u Hrvatskoj – prijedlog tipologije“ (doktorski rad), Sveučilište u Zadru, Zadar, str. 140.

16 Vidi, primjerice: Abram Maružin, Miho Rojnić, Spomenici govore. Katalog spomeničkih obilježja, poginulih boraca i žrtava fašističkog terora na Puljštini u Drugom svjetskom ratu, UABH grada Pule, Pula, 2004

17 Brojni novinski članci svjedoče o procesu koji se odvijao direktnim političkim i vojnim intervencijama u lokalne zajednice. Vidi, primjerice: Drago Hedl, „Smetlari kao restauratori. Kako se i zašto osječki UNIKOM počeo baviti skidanjem spomen-obilježja antifašističke borbe“, Slobodna Dalmacija, 25.10.1992., str. 8; M. Jerinić, „Vandalski čin pod Revelinom. Miniran partizanski Spomenik”, Slobodna Dalmacija, 26.11.1992., str. 10; Ž. Juras, „Neprihvatljiv čin”, Slobodna Dalmacija, 20.9.1996., str. 8; Blažo Davidović, „’Grobari’ iz mraka”, Slobodna Dalmacija, 19.7.1991., str. 12; A. Dragičević, „Gradac: Srušen spomenik. Obračun boraca HV sa simbolima komunizma”, Slobodna Dalmacija, 24.2.1992. n.p.; D.C., „Tko je rušio spomenike borcima NOB-a”, Novi list, 24.6.1998., n.p.

18 Na izložbi pod nazivom „Šezdesete“ (MUO, 2018.) spomenici su predstavljeni prvenstveno kao estetski fenomen te je potpuno prešućena njihova devastacija kao i pitanje političkih okolnosti i odgovornosti uništenja. I u ovakvim primjerima sugerira se dojam da je zaista riječ o posljedicama spontanih procesa ili kakve elementarne nepogode

19 Vidi: Boris Buden, „Children of Postcommunism“, Radical Philosophy, No. 159, Jan/Feb 2010., str. 18–25. 20

20 Isto.

21 Među recentnim primjerima izdvojimo izložbu “Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980” koja je 2018. godine održana u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku.

22 Za do sada najcjelovitiju kritičku analizu ovog fenomena, vidi: Vladimir Kulić, “Orientalizing Socialism: Architecture, Media, and the Representations of Eastern Europe”, Architectural Histories, 6(1): 7, str. 1–6, DOI: https://doi.org/10.5334/ah.273

23 Reklamna kampanja za sunčane naočale australske marke Valley Eyewear snimljena je na zaštićenom Spomenpodručju Jasenovac i distribuirana u lipnju i srpnju 2018. godine. Nakon oštrih reakcija iz Hrvatske, slučaj je zadobio globalni publicitet i video je povučen iz opticaja.Vidi, primjerice: Darko Janjević, „Australian Valley Eyewear firm shoots ad at Jasenovac death camp“, Deutsche Welle, 3.7.2018., https://www.dw.com/en/australianvalley-eyewear-firm-shoots-ad-at-jasenovac-death-camp/a-44513768 (pristupljeno: 23.10.2018.)

24 U prvom slučaju referiramo se na slučaj s otoka Iža iz ranih 1990-ih godina, kada je minirani spomenik, rad akademskog kipara Velibora Mačukatina iz 1949. godine, kolektivno vađen iz mora od strane lokalnog stanovništva. U drugom slučaju, riječ je o organiziranom prevoženju miniranog spomenika palim borcima i žrtvama fašističkog terora iz Brođanca kraj Osijeka u privatno dvorište konzervatora Drage Kretića. Spomenik je kasnije prenesen u dvorište Moderne galerije u Osijeku, gdje, neadekvatno pohranjen na tlo i izložen utjecaju atmosferilija, i dalje propada. Vidi: Drago Hedl, „Ne tuguj, brončana stražo!“, Feral Tribune, 28.10.2000., n.p.; Bogdan Žižić: Damnatio memoriae, 2000., ‘46 min.

25 Za primjere nekih od akcija ovog tipa, vidi: „Čišćenje okoliša oko spomenika Radi Končaru i drugovima“, Fališ: Festival alternative i ljevice Šibenik, 6.9.2014. https://www.facebook.com/media/set/?set=a.328596187322836.1073741840.182381795277610&type=3 (pristupljeno 8.10.2018.); Iva Martinović, „Zajednička akcija antifašista regije: Ne grafitima mržnje“, Slobodna Evropa, 25.6.2015., http://www.slobodnaevropa.org/content/ujedinjeni-antifasisti-regije/27092100.html (pristupljeno 8.10.2018.)

26 Damir Pilić, „Otkriva se obnovljeni antifašistički spomenik miniran 1992. godine“, Slobodna Dalmacija, 21.5.2015. http://www.slobodnadalmacija.hr/Split-%C5%BEupanija/tabid/76/ articleType/ArticleView/articleId/286287/Default.aspx (pristupljeno 8.10.2018.)

27 Vidi: (Redakcijski članak), „Tko to tamo obnavlja spomenike? Pojedinci i lokalne zajednice samoinicijativno obnavljaju spomenike žrtvama fašizma i borcima NOB-a“, Antifašistički Vjesnik, 28.5.2017. http://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/spomenici/9/ Tko_to_tamo_obnavlja_spomenike_/180/ (pristupljeno 8.10.2018.); Milan Cimeša, „Otkriven obnovljeni spomenik u Veljunu“, Novosti, 10.7.2018., https://www.portalnovosti.com/otkriven-obnovljeni-spomenik-u-veljunu (pristupljeno 8.10.2018.).

28 Na trenutno dostupnom online popisu memorijalne baštine unutar Registra kulturnih dobara u Republici Hrvatskoj nalazi se tek dvadesetak spomenika i spomen-područja vezanih uz razdoblje Drugog svjetskog rata.

29 Akcija za obnovu antifašističkih spomenika“, Kulturpunkt, 26. lipnja 2011. http://www.kulturpunkt. hr/content/akcija-za-obnovu-antifasistickih-spomenika (pristupljeno 8.10.2018.) 3

30 „Međunarodni umjetnički performas u Podšpilju“, Islandvis.blogspot, 27.6.2014., http://islandvis. blogspot.com/2014/06/meunarodni-umjetnicki-performas-u.html (pristupljeno 8.10.2018.)

31 Astrid Erll, „Literature, Film, and the Mediality of Cultural Memory“, u: Media and Cultural Memory. An International and Interdisciplinary Handbook, Erll Astrid, Nünning,Ansgar (ur.), De Gruyter, Berlin, 2008., str. 389

32 Martin Pogačar, Memonautica. Yugoslavia in Digital Memories, Memorials and Storytelling (doktorska disertacija), University of Nova Gorica, Nova Gorica, 2011., str. 9

33 Michelle Henning, Museums, Media and Cultural Theory, Open University Press, New York, 2006, str. 154.

34 Jens Ruchatz, „The Photograph as Externalization and Trace“, u Media and Cultural Memory. An International and Interdisciplinary Handbook, Erll, Astrid; Nünning, Ansgar (ur), De Gruyter, Berlin, 2008., str. 375–376.

35 Jan Kempenaers, Spomenik, Roma Publications, Amsterdam, 2010.

36 Sara Bergfors, „Spomeniks: Symbolism gone for good?“, Baltic Worlds, br. 4, prosinac 2011., str. 40–42. Objavljeno online na balticworlds.com 16. siječnja 2012. http://balticworlds.com/symbolism-gone-for-good/ (pristupljeno 8.10.2018.)

37 Knjiga je popraćena tekstom nizozemskog arhitekta Willema Jana Neutelingsa pod nazivom Spomeniks: The Monuments of Former Yugoslavia. Introduction to the work of Jan Kempenaers (Spomeniks: Spomenici bivše Jugoslavije. Uvod u rad Jana Kempenaersa), koji nudi kratko i plošno tumačenje povijesno-političkog konteksta nastanka i oštećenja snimanih objekata

38 Vidi: Sanja Horvatinčić, “The Peculiar Case of Spomeniks – Monumental Commemorative Sculpture in Former Yugoslavia Between Invisibility and Popularity,” izlaganje na konferenciji “Peripheral Modernities”, II Lisbon Summer School for the Study of Culture, Lisabon, 9.–14.7.2012., https://www.academia.edu/3362073 (pristupljeno: 26.2.2018.).

39 Vidi: Boris Buden, „Children of Postcommunism“, Radical Philosophy, No. 159, Jan/Feb 2010., str. 18–25.

Sanja Horvatinčić

The Memorial Heritage and Strategies of Resistance to a Normalising Discourse of Forgetting in Croatia

There is a link between forgetting and today’s powerlessness. States organise forgetfulness, they make pacts with fascism, and can become their prey. People remember, do not give in, and persist.[1]

Biography

Sanja Horvatinčić is a post-doc at the Institute of Art History in Zagreb. In 2017 she took her doctorate with a dissertation entitled “Monuments of the Socialist Period in Croatia – Proposal for a Typology” at Zadar University. She is conducting comprehensive primary research into memorial sculpture and architecture in Croatia, focussing on their relation with the cultural production and policies of memory in socialist Yugoslavia. She is interested in the ways in which the monumental heritage of socialism is mediated in the capitalist conditions of cultural production. She has published a number of scholarly articles and chapters in books, and is a researcher on two projects for the Croatian Science Foundation (ARTNET, Cro_Sculpture). She is a member of a professional consultative committee and an author in the catalogue of the exhibition “Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948-1980” (MoMA, 2018).

The building of monuments and the various methods in which they are materially broken down or upgraded, including targeted physical destruction, via displacement/re-semanticising as well as expert and self-initiated methods of renovation, are similar and in many ways linked processes. Since the messages, meanings and ideas originally ascribed to the monuments are in a constant process of redefinition, re-examination, negation or rehabilitation, the material condition of monuments through which they are mediated always reflects the structural power relations by which in a given social and political context the politics of memory are defined. Since we are concerned here with public structures and symbolic places with which a wide range of social actors set up a direct and in quite a few cases an intimate relationship, their physical appearance indicates the dynamics of ideological ferments and makes visible the dissonance of different social groupings or individuals with hegemonic narratives. From this point of view, interventions in the monuments – which in the specialised literature are usually referred to by the concepts of iconoclasm or vandalism – have the function of revealing the invisible social and political conflicts. Since such gestures contain an emancipatory potential, the possibility of intervening directly in the monuments is actually more democratic than political surveillance of them and their strict conservation. Monuments that in time become invisible and lose their symbolic properties are most commonly those whose hegemonic narrative has been normalised and internalised to such an extent that any possibility of the expression of dissonant political positions has been stifled. The conservation of monuments can speak more eloquently of the strength of the hegemony than of any assumed ideological and historical consensus of western societies, as shown by the recent grass-roots movements like the removal of Confederate monuments in the USA, motivated by anti-racist sentiments, and the interventions into the symbols of the colonial heritage in Belgium and Portugal.[2]

Ideas represented by these monuments that seemed for decades to have been laid to rest or outmoded were violently brought to life by current political events, be they the strengthening and normalisation of racism in the USA or the consequences of the socially and economically inspired migrations and inequalities on the fringes of Europe. We can record a similar process in Croatia and all over what used to be Yugoslavia, where the attitude to the heritage of socialism and the issue of the legacy of the tradition of revolution and liberation during the last thirty or so years has been periodically re-activated according to the political interests and visibility of the ideological fractures. Before we move to an analysis of the different types of interventions into the body of monuments dedicated to the People’s[a] Liberation War, to the revolution and the working class movement (below – PLW monuments), we have, however, to refer to the wider political context and the importance of recognising the series of social actors involved in these processes. Finally, lest the analysis should slip off into an a-historical attitude to the phenomenon of iconoclasm, it is crucial to recognise the role of the individual actors and their structural positions of power within the given social and political framework, both in the phase of the development of the monuments and in the process in which they have been degraded and resemanticised. Taking off from this kind of analysis of attitudes to PLW monuments, in the last section of the text we shall try to sketch out a basic classification of the “bottom up” contemporary models of renovation or rehabilitation of monuments that tend to be heard.

The preconditions for the normalisation of iconoclasm in post-socialist Europe

The theme of the politically motivated and systematic demolition of monuments that were erected after World War II in order to preserve the material traces and social memory of the popular antifascist war of liberation and the mass suffering is one of those that have for decades in Croatia been expected to come to the end of its shelf-life so that the issue of responsibility should be lost somewhere in the vernacular tradition of the strong wind that in the early nineties knocked down thirty-metre high monuments. And while the notorious news report about the alleged causes of the demolition of the Monument to the Victory of the Revolution of the Peoples of Slavonia[3] functions like a satirical illustration to the systematic memoricide[4] of the 1990s, the wider context in which the material memorial heritage and the intangible heritage of progressive and leftist social movements has been legitimised tends to be forgotten. As a consequence of the series of popular and academic, theoretical discussions of the phenomenon of European post-socialist iconoclasm, the assumption that this phenomenon is both universal and ineluctable has become entrenched, enshrined in the course of time in an argument about the normalisation of the removal and demolition of monuments that came into being over a string of dynamic decades in the space of eastern Europe, so geographically, politically and ideologically exceptionally heterogeneous.[5] The reduction of them to the unwanted, dissonant or problematic remains of the defeated side in the Cold War still provides grounds for, on the one hand, attempts at general defamation according to the principle of “condemnation of all totalitarian regimes”[6] and on the other for the eradication or revision of the specific historical experience of the antifascist struggle and of the emancipatory social movements in this region. This kind of perception has been hugely abetted by the uncritical acceptance of the idea of the inevitable and unquestionably positive results of the democratic changes in the former socialist countries. Iconic photographs of mass participation of members of the public in the toppling of the Berlin Wall and the euphoric removal from public spaces of the symbols of the former political regimes played a key role in the construction of a universal media image of the transitional consensus in Eastern Europe. However, in opposition to the impression of the irrational, iconoclastic account-settling with the political icons of the day before yesterday, the common experience of South Eastern Europe would primarily come down to the gravity of the economic losses in this process of economic transition. Set about more systematically than the demolition of monuments was the abolition of hard-won social justice; and in the context of what we call the anti-fascist or revolutionary heritage, it is collective resources and goods that have been most cavalierly treated, including the public space, which by monuments being removed or blown up has been not only re-semanticised but had its spatio-political potential as public space of memory revoked. Strategies, dynamics and circumstances of the removal of monuments were conditioned by the specific circumstances of the transitional dismantling of the former regimes, the virulence of the revisionists tendencies and the power of the ideological fractures. Examples of the removal and demolition of monuments from the voluminous study of Dario Gamboni of 1997, on the whole linked with countries of the Warsaw Pact (DDR, Hungary, Poland) have been in the meantime supplemented with additional researches and the articulation of rather more complex conclusions about the mechanisms that stood in the wings of these processes. For example, an analysis of the results of a poll carried out in Budapest in 1992 shows that most members of the public were against the spending of public money for the removal or demolition of monuments, arguing for their preservation. Notwithstanding this, the city authorities systematically removed the monuments from public civic areas, shifting them to the outskirts of town into a kind of monumental ghetto for the tourist trade. [7]

Such researches are particularly important since the local cheerleaders of allegedly democratic methods of squaring accounts with the totalitarian past often refer to the “Hungarian approach” as an instance of good practice.[8] An example somewhat closer to the Croatian experience is a poll conducted in September 1996 by the Slovene agency SPEM, published in the November of the same year in the Maribor daily Večer. Almost 80% of respondents to the question of the fate of PLW monuments said they were in favour of them being preserved in their original location; fewer than 1% came out in favour of the need for them to be removed permanently or destroyed.[9] Although the circumstances of these processes in Croatia and the other Yugoslav successor states have not in principle been systematically explored and statistically established,[10] what can be observed is the normalisation of processes carried out under the aegis of post-socialist iconoclasm, by which, through the generalisation of the historical experiences of the former socialist countries, the impression is created that the demolition of monuments was an expression of democratic changes and of the collective desire for the physical destruction of signifiers of all former communist and socialist regimes. This makes a kind of awkwardness on the part of the academic and professional public about the topic clearer; it not only results in the application of double standards concerning the formal and/or iconographic properties of the demolished monuments but in an interesting manner uncovers a pertinent relation of politics and art, as well as ideological implications of the processes of historicisation. Conventional typology, sculptural realism and the explicitly ideological signifiers are stigmatised with the pejorative label of social realism still within the high modernist hegemony of Yugoslav socialism – a priori belittled, and the demolition or removal of aesthetically unsatisfactory monuments is normalised and even supported by art world professionals.[11] Accordingly condemnation of the destruction of works of modernist sculpture and architecture, distinguished by forgotten, hard-to-read and covert symbolic and ideological charges is channelled on the whole through expressions of regret for outstanding works of art. [12] The fact is that this kind of approach still prevails within academic discourse about the destruction of monuments in Croatia tells of the complex and largely unconscious relationship of the aesthetic and the political, obliging us to a more complex and interdisciplinary approach to the topic.

Statistics of destruction

The first attempt at a complete analysis of the destruction of, damage to and desecration of monuments of the PLW in Croatia was made at the beginning of the 2000s, thanks to the advocacy of the Association of Anti-Fascist Combatants of Croatia.[13] According to the published but incomplete data of that time, in the period between 1990 and 2000, 2964 memorial emblems were damaged or destroyed. Examples were accompanied with accessible archival and amateur photographs from the field, and the publication contains a table of all the monuments discussed. Pursuant to these records and in a comparison with conservators’ studies from the 1980s, it can be estimated that about a half of the total monumental stock created in the period of socialism was destroyed or seriously damaged. It has to be pointed out that the Ministry of Culture did not take part in this cataloguing endeavour, although it was responsible for a large number of the monuments of culture still with protected status. In a recent analysis of the body of sculptural and architectural monuments – which did not, for methodological reasons, include memorial slabs or plaques or most of the busts – that derived from research for a doctoral dissertation into the typology of monumental sculpture, it was determined that at least 30% of the monuments classified in the body were totally destroyed or seriously damaged, and that about a similar percentage of this material was preserved in approximately its original form. The rest had suffered various forms of damage or modifications (removal of the ideological symbols, changes of the textual parts of the monuments and so on). [14] A spatial review of the geographical distribution of partially or totally destroyed and preserved monuments of the PLW leads to the conclusion that they were harmed to the greatest extent in parts of Croatia immediately involved in the war, which on the whole included considerable damage to other kinds of structures, much more important for the functioning of the communities. A map[15] vividly shows us the unevenness of the spatial distribution of the damage; it is clear that it was tightly connected with the (heightened once again) inter-ethnic conflicts, and that it is not possible to speak of any general, let alone democratic transition-related, tendency just to reject the symbols or narratives that had been foisted upon the communities. The motives for the destruction were numerous and various, and the mechanisms depended on the ideological options and the abuse of newly acquired positions of power as a result of the downfall of the political system and the circumstances of the war. Most of the toppled and vandalised monuments were devoted to military and civilian casualties of the war; the names inscribed on the monuments, sometimes in their hundreds, tell of the highly dramatic and traumatic episodes in the social memory of local communities. On the other hand, in some regions of Croatia, like Istria, Kvarner, Gorski kotor and most of the Dalmatian islands, almost no interventions at all were perceptible. In some settings the number of monuments dedicated to the PLW was even higher than it had been before 1990.[16] Apart from through the consequences of the first wave of devastation of the 1990s, marked by destruction during the war, and sometimes planned actions of the removal or demolition of the monuments, [17] most contributing to the normalisation of the state of devastation was the decades-long inertia of the competent departments of government in the handling of their classification, protection and renovation, as well as the avoidance of spelling out the political responsibility for the devastation of public property. There is a similar situation with some exhibition projects that have a high level of responsibility for the shaping of the views of the general public and raising awareness of the threat level of this heritage. [18] If the attitude of the communist authorities to ideologically unacceptable symbols of previous regimes just after the ending of World War II was a radical manifestation of a new ideology, the autism of the political elites faced with the task of articulating an active relation to their own political, social and cultural heritage from socialism can be seen as one of the symptoms of the ideology of neoliberal capitalism or as a form of coerced infantilisation. According to Boris Buden, the transition of post-socialist countries marks a measurable process of the gradual democratic maturation of society in the form of the adaptation to the already set universal model of democratic development, from which every attempt at authentic thinking about their autonomous social and political development is excluded.[19] Hence it is like a process in which the “children of communism” are educated, best illustrated by the linguistic level of the analysis, or the use of metaphors like school or test of democracy, maturity of politicians and so on. The pupils are expected to achieve maturity, not however in the sense of independent critical consideration of their own social and political experience, but maturity measurable only in relation to the model set in advance. It is then most simple just to negate the sin of the socialist past, even if this means relinquishing the heritage of the former state, undoubtedly positive even by the criteria of the EU. This kind of auto-colonial approach to the problem of eradicating the antifascist heritage inscribed into every monument to fallen combatants and the victims of fascism is a long-lasting symptom of a disease of childhood that nobody is directly responsible for.[20] The therapy is hard to find because of the specific nature of the social-political and cultural conditions for the creation and destruction of these monuments, in which the process of the defamation of the antifascist monuments by the use of anti-totalitarian discourse is possible only with a thoroughgoing revision of history. Even if good upbringing were to insist that a certain number of monuments, according to criteria and recommendations still unclear and inaccessible to the public, are renovated, either as museological example of the ever more popular safari into socialism or as demonstration example of the preservation of the constitutional order, there is still the question of the informal and direct attitude of the community to the monuments as places of memory and also of potential social mobilisation. A public demonstration of the physical preservation of a monument, even when only minimal gestures are involved, reaffirms social memory and gives them renewed currency: can we or may we inscribe into the busts dedicated to leaders of the interwar labour movement the problem of current labour demonstrations and of the precariat? Or the uncertain consequences of the immigrant crisis and the downgrading of public health into the memorial complexes at sites of the columns of Partisan refugees and improvised hospitals? Or  the dangers of the strengthening of extreme political tendencies throughout Europe in the marked places of the torture and liquidation of people with different political views? And finally, any restitution to them of the function of collective places of memory always implies taking on the risk that, together with the symbols of the anti-fascist struggle, one will evoke the idea of an alternative social and political system, which constituted a component and inseparable part of the People’s Liberation War in these regions.

Strategies of activity in the field

At the same time as and in part as a reaction to the situation described there are new forms of extra-institutional activity that, making use of various strategies of networking and organisation, tirelessly and continually work on care for, animation of and a kind of activist protection and restoration of this body of the memorial heritage. There is a wide range of methods, including direct individual and self-organised communal campaigns that make liberal use in their organisational and networking models of the advantages of virtual channels of communication, contemporary artistic practices, and the strengthening international interest in the monuments. The latter can be seen in the ever more lively academic and professional interest, [21] as well as in the popularity of some of the monuments, the original meanings of which are totally erased or else appropriated for commercial purposes in the most blatant of ways. [22] It seems that these parallel processes are not unfolding separately, that in fact the digital dissemination of images and information will frequently spur and to an extent direct international academic interest (Fig. 1). [23] In parallel to the repeated holding of modest commemorations by some local branches of associations deriving from the veterans’ League of Associations of Combatants of the PLW – whose work and activity is dependent on financial support from the state – ever more present are new principles of action of individuals and groups, founded on direct, often illegal, renovation campaigns and interventions into the public space

 

Figure 1. Video still from an advertising campaign for the sunglasses of the Australian brand Valley Eyewear.

Figure 2. The campaign to put the Šubićevac Memorial Park to the Shot in order, September 2014. Photograph: Lovro Krnić

aimed at communicating the presence of an active and quite often radical position with respect to the inheritance of the values inscribed into these monuments. As a rule collective and anonymous, these actions deliberately evade attempts at political appropriation. We can record the first cases at the time of the mass demolition of monuments in the 1990s, like the action of raising bronze Partisans from the sea or of people taking the remains of monuments that had been blown up into their own yards[24], and in recent years there have been ever more common actions for erasing or crossing out the offensive graffiti from monuments or, for example, public performative actions of tending the horticulture of the memorial parks. [25] (Figure 2) And there are increasingly frequent examples of the collective investment of small communities into the renovation of symbols of the anti-fascist tradition, such as for example the renovation of the monument to fallen combatants and victims of fascist reign of terror in Pisak, financed exclusively with voluntary contributions by the local people, [26] or the self-initiated and largely self-financed campaigns to renovate a number of monuments to fallen combatants and victims of fascism in Kordun (Šljivnjak, Veljun) coordinated by Tajana Vlačić Vujičić. [27] (Figure 3) The idea of independent organisation of the renovation of monuments indicates a model that we might call bottom-up inheritance. These are initiatives that are not provided for in or conditioned by institutional support, nor are they supervised by experts; since they stem out of local initiatives they find their support among the direct inheritors of the cultural, political and artistic inheritance of the PLW. We might divide these kinds of actions roughly into guerrilla and self-organised approaches to the renovation of monuments, the preservation of memory and updating their original meanings. The first is characterised by spontaneity, anonymity and the provocative intent of activity, and appears most often as a response to the ineffective work of institutions and the failure to impose sanctions on street fascism. A second group is characterised by self-financing and public organisation of members of a certain community, on the whole bypassing or failing to achieve any collaboration with the competent institutions. [28] A separate form of public action aimed at drawing attention to the problem of the ruined heritage of the PLW and anti-fascism unfolds through organised artistic and curatorial

 

Figure 3. Renovation of monuments to fallen combatants and the victims of the fascist reign of terror in Veljujn, 2017. Photograph: Tatjana Vlačić Vujučić.

Figure 4. Igor Grubić, in collaboration with Documenta, public action, 2011

practice aimed at the activation and public problematising of the attitude to the socialist inheritance. Independent curatorial initiatives were among the first actors on the cultural scene that through campaigns, actions, exhibitions, public events and appeals systematically dealt with the issue of post-socialist societal amnesia. On the other hand, the work of numbers  of NGOs like Documenta and independent initiatives, like the project for the Dotršćina Virtual Museum and a number of activities that are part of the Ars Publica project often in their work come into contact with the renovation of monuments and draw attention to the wider problems of the wiping of social memory. Ten years after the pioneering work of Siniša Labrović entitled Bandaging the Wounded done in 2000 on the Monument to Fallen Combatants and Victims of Fascism in the central part in Sinj that had been several times damaged in an explosion, the multimedia artist Igor Grubić in association with Documenta, by repairing the shattered Zagreb memorial plaque with a paper replica, through the performative act of renovation, put into the public space of the city one more time the possibility of the rehabilitation of its original meaning, showing the power of the individual gesture that in conditions of administrative inertia and apathy sends out a clear political message.[29] (Figure 4). A similar example of a performative collective work on the renovation and cleaning of a monument of the PLW is to be found in the public art actions of the international group Eimigrative Art, which have been organised on Vis Island since 2012. In June 2014, as part of a series of ancillary activities of this collective and members of the Phd in One Night project, including the French philosopher Jacques Rancière organised the cleaning of a monument in the village of Podšpilje, the work of Neven Šegvić of 1964, By the direct engagement of the individuals gathered together, the surface of the stone slab of the monument inscribed with the names of Vis people who were killed in the war against fascism during World War II was scrubbed with brushes.[30] (Title photo). The action went beyond the mere physical renovation of the monument; inherent in it is the idea of restoring the legitimacy of the monument as object of memory and place that brought together the interested participants, recalling thereby the lost function of the monument as place of cohesion and social and political engagement.

The digital reproduction of memory

Along with the strategies of action in public space and the adoption of an active and critical position to the ruling coordinates of official policies of remembering and forgetting described, one should also refer to the strategies of action and production of meaning in the virtual domain. A process that we can call the digital reproduction of memory of the period of socialism – which we look at here only through the example of the collection and dissemination of information and images of monuments – assumes very much greater social influence, getting out of the symbolic and bypassing the demands of political and economic factors that dictate classic forms of cultural production.

Recent interpretations in the field of the theory of social memory see the essence of cultural/social memory in the ways in which it is transmitted via the media, that is, in the media externalisation of our common images of the past, in which memory is transmitted within a society. The more present and efficacious a medium is in transmitting information, the greater will be the range and complexity of societal memory. [31] Just as in its beginnings every form of notating, whether oral in the form of rhythmical memory, textual or visual, started off from the basic need to preserve memory, so contemporary media, which provide far wider capacities, like multimediality, large storage capacity and instant searches and data transmission, in essence serve the same urge. The basic difference, however, lies in the fact that in the development and every wider accessibility of digital media, the interpretive authority with reference to the creation, preservation or deletion of social memory shifts from institutional bodies (archives, state governments, educational system) to the domain of the individual.[32] The consequences of these process, however, are numerous and hard to predict. One of the symptoms of non-centralised and non-hierarchical knowledge and of the huge networking of Internet users is the popular virtual galleries that with their arbitrary and heterogeneous structure bear some resemblance to contemporary “cabinets of wonders”. [33] This change in the order of things opens up a number of practical and ethical problems, from the manipulation of the distributed content to the relativisation of facts and the arbitrary interpretations of them, their popularity and reception, it seems, being to a great extent dependent on the perceived weirdness of the disseminated visual contents. Finally, the mass distribution of visual material is subject to various kinds of transformation and manipulation, because of which very soon not a single photograph on the Internet will no longer be able or no longer have to represent an authentic document of the past. [34] The effect of making strange is to a great extent responsible for the fact that monuments from the series of twenty six photographs of Yugoslav monuments by the Belgian photographer Jan Kempenaers[35] were placed on the shelves of numerous virtual cabinets of wonders. Although as a war photographer in Sarajevo he became acquainted with the meaning and historical context of the structures photographed, he was interested primarily in “creating interesting images. I photographed just those that I liked, which had an interesting shape”.[36] The photographs of  the monuments in the book are classified numerically – monument #1 – monument #26) with meagre information being provided about the microlocation and the year of production of an individual photograph. The names of the monuments, who made them and the year they were created were totally missing, as was their clear location, since some place names are not marked on maps. Since a preview of the book was accessible on art web sites for some time, photographs and parts of the text soon began to be disseminated and modified according to the profile of the sites and blogs that transmitted them. The loan word spomenik [monument] that the author retained in the title of the book and in the description of the structures photographed in the process of virtual dissemination was semantically attenuated and redefined: judging from the frequency of the same photographs that we get from an internet search mechanism asking for “spomenik” the word in the virtual linguistic corpus was narrowed into a signifier of a particular monumental type of the 1950s and 1970s in the area of the former Yugoslavia. An analysis of articles and reportages that contain the term spomenik conducted on a body of sixty internet sources confirms the proposition that the Internet, apart from its potential for the pluralisation and democratisation of societal memory at the same time empowers cultural ideas about the ideologically and culturally heterogeneous geopolitical space of post-socialist Europe. In line with the numerical cataloguing, which resembles colonial documentary photography or the taxonomy of unknown plant species, their origin, meaning and message is at once mystified and depoliticised; in the further uncontrolled distribution of images the monuments photographed were often completely decontextualised and even pronounced photo-montages. The series of photographs is visually united by bland neutral lighting with the central motifs of monumental buildings in a deserted landscape, without a human figure to give the observer any feeling of a cultural space and a temporal orientation. The fate of all of the structures in the rounded series of photographs is brought down to an assumed self-intelligible oblivion, negligence and decay, irrespective of some of them, like that on the site of the former concentration camp of Jasenovac or the monument to the Battle of Kozara, still functioning as active and maintained sites of memory, or that others, like the damaged monument at the memorial area of Bijeli Potoci-Kamensko, have been in the meantime completely destroyed. This study of cases, however, at the same time reveals a much more important problem of self-perception, tellingly described in the analysis of post-socialist societies by Buden referred to above: “Eastern Europe after 1989 is like a landscape filled with historical ruins and inhabited by children, or immature people incapable of organising their lives democratically without other people’s help. They do not see themselves as either subjects or the creators of the democracy that they have themselves won and that they themselves created.” [37] In other words, in the perception from the west we would not see any problem if there were not a profound schizophrenic cleavage in our own conception of monuments as symbols of an alternative social system, caused by the impossibility of the dominant ideology facing up to the risk of accepting the positive inheritance of the People’s Liberation War and the socialist social system. To the extent that formal protection assumes a more thoroughgoing historical revision of their credibility and the wiping of those layers of meaning that do not suit the preferred ethno-national narrative or the management of the heritage in the market logic of neoliberalism, it seems that it is illusory to expect them to be rehabilitated into authentic sites of memory. It is equally problematic to construct protection criteria on the basis of ruinophile, exoticising projects from the west, whose emptying of the monuments of their abstract symbolism seems perfectly to correspond to the prevailing ideology. However, both these mechanisms come up on the continuity and proliferation of resistance strategies in both the public and in the virtual space, increasingly frequently with the synergy of the two considered as media. Reaction and inheriting bottom up continues on the transitional series of battles for public space, free education, welfare policy and is achieved by the organisation of symbolic and real campaigns for the renovation of monuments and the active reflection on their future, reliance on the digital preservation of systematically destroyed or hardly accessible written sources or the use of monuments of the PLW as symbols of contemporary visual art in Croatia.

[1] Rastko Močnik, Koliko fašizma? [How Much Fascism?], Arkzin d.o.o., Zagreb, 1998/1999, p. 26.

[2] In Portugal, for example, between the Descolonizando group and the extreme rightist groups there are repeated conflicts about monuments dedicated to the Portuguese diplomat and missionary AntóniiVieira (1608–1697): Nicolau Ferreira, Manuel Louro, “Estátua do padre António Vieira guardada por ‘neonazis’”, Público, 5.10.2017,https://www.publico.pt/2017/10/05/

sociedade/noticia/accao-de-protesto-contra-a-estatua-do-padre-antonio-vieira-barrada-por-neonazis-1787874 (accessed 8.10.2018.); Ana Yekenha Ernesto, “Extrema-direita impede manifestação contra estátua do padre António Vieira em Lisboa”, Diário de Notícias, 6.10.2017. https://www.dn.pt/sociedade/interior/extrema-direita-impedemanifestacao-contra-estatuado-padre-antonio-vieira-em-lisboa-8823551.html (accessed 8.10.2018.).

[3] Ante Lešaja, Knjigocid: Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih [Bookocide: the destruction of books in Croatia in the 1990s], Profil and Srpsko narodno vijeće, Zagreb, 2012, p. 48.

[4] The most satisfactory proposal to date for a collective description of these phenomena can be found in the term mnemocide first used by Jan Assman in the book Commemorative Spaces: Forms and Changes of Cultural Memory (C. H. Beck, Munich, 1999.). The concept has recently been introduced into the Yugoslav post-socialist context, defined as the “systematic description of memory of a given social grouping”, implying the concepts of culturecide and heritocide.  See: Marko Sjekavica, “Sustavno uništavanje baštine – prema pojmu kulturocida/heritocida [Systematic destruction of the heritage – towards the concept culturecide / heritocide]”, Informatica Museologica, Vol. 43, No. 1–4, 2013, pp. 57–75.

[5] It is worth referring to the study of Dario Gamboni that deals, among other things, with the demolition of communist monuments in the lands of the former East.  Earthed in the givens of the bipolar construct of the Cold War ideological division, the conclusions indicate the synchronic drawbacks and traps.

[6] “Resolution of the Council of Europe 1481 on the need for international condemnation of the crimes of totalitarian communist regimes” published on January 25, 200t, in Strasbourge by the  parliament of the Council of Europe; http://www. pravnadatoteka.hr/pdf/aktualno/Rezolucija%20Vije%C4%87a%20Europe%201481.pdf (9.9.2015.). See: Stigma totalitarizma – antitotalitarni diskurs u funkciji diskreditacije levice [The stigma of totalitarianism – antitotalitarian discourse used in order to discredit the left], AKO, Novi Sad, 2014.

[7] 7 Maya Nadkarni, “The Death of Socialism and the Afterlife of its Monuments: Making and Marketing the Past in Budapest’s Statue Park Museum”, in: Contested Pasts. The Politics of Memory, Katherine Hodgkin, Susannah Radstone (eds.), Routledge, London, 2003, p. 199.

[8] See for example an interview with historian Mario Jareb: “Smještaj NOB-a u muzeje prikladan je i civiliziran način [Accommodation of the PLW in museums is an appropriate and civilised manner]” , Glas Slavonije, August 26, 2017, http://www.glas-slavonije.hr/341407/11/ Smjestaj-NOB-a-u-muzeje-prikladan-je-i-civiliziran-nacin (accessed: 22.10.2018.).

[9] Vanessa Čokl, “Spemova anketa o usodi spomenikov NOB in revolucije. Večina je proti odstranitvi [SPREM poll about condemnation of monuments of the PLW and the revolution. Most against removal]”, Večer, no. 206, 6.11.1996, p. 20.

[10] It is striking how under-represented empirical research into what is called post-socialist iconoclasm is in Croatia, as in other former socialist countries.

[11] Među karakterističnim pristupima zalaganja za očuvanje samo onih spomenika koji sadrže „umjetničku vrijednost“ izdvaja se dokumentarni film Bogdana Žižića Damnatio memoriae (2000, ‘46 min.). Za primjer otvorenog zalaganja za uklanjanje ili daljnje propadanje spomenka, koji dolazi iz stručno-akademskih redova, vidi: Ana Munk, „Klub ljubitelja spomenika NOB-a“, Vijenac, br. 521, 2014, http://www.matica.hr/vijenac/521/Klub%20ljubitelja%20spomenika%20NOB-a/ (pristupljeno: 8.10.2018.) Among  the characteristic approaches advocating the preservation of only those monuments that have “artistic value” is the documentary of Bogdan Žižić Damnatio memoriae (2000, 46 min). For an example of blatant support for the removal of monuments or allowing them to continue deteriorating coming from the ranks of professionals and academics, see Ana Munk “Klub ljubitelja spomenika NOB-a [PLW monuments lovers club]”, Vijenac, no. 521, 201, http://www.matica.hr/vijenac/521/Klub%20ljubitelja%20spomenika%20NOB-a/ (accessed: 8.10.2018.)

[12] See for example: Ive Šimat-Banov, Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas [Croatian sculpture since 1950], Ljevak, Zagreb, 2013, pp. 681-703

[13] Juraj Hrženjak (ed.), Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj: 1990–2000 [Demolition of anti-fascist monuments in Croatia: 1990-2000], Savez antifašističkih boraca Hrvatske, Zagreb, 2002.

[14] Since not all plaques and busts formed part of the analysis, and bearing in mind that this type of emblem was numerically preponderant, these statistics are not complete, and the percentage of all the memorials destroyed or removed is much greater.

[15] A spatial presentation of the geographical distribution of the current state and degree of damage done to monuments in Croatia is accessible here: https://public.tableau.com/views/spomenici-stanje-FIN/Sheet3?:embed=y&:display_count=yes. Sanja Horvatinčić, “Spomenici iz razdoblja socijalizma u Hrvatskoj – prijedlog tipologije” (doctoral dissertation), Sveučilište u Zadru, Zadar, p. 140.

[16] See for example: Abram Maružin, Miho Rojnić, Spomenici govore. Katalog spomeničkih obilježja, poginulih boraca i žrtava fašističkog terora na Puljštini u Drugom svjetskom ratu [Monuments speak. Catalogue of monumental emblems of fallen combatants and victims of the fascist reign of terror in the Pula area in World War II], UABH grada Pule, Pula, 2004

[17] Numerous newspaper reports tell of the process that unfolded with direct political and military interventions in local communities. See for example : Drago Hedl, “Smetlari kao restauratori. Kako se i zašto osječki UNIKOM počeo baviti skidanjem spomen-obilježja antifašističke borbe [Dustmen as restorers. How and why the Osijek UNIKOM started going in for the removal of memorial emblems of the AF war]”, Slobodna Dalmacija, 25.10.1992, p. 8; M. Jerinić, “Vandalski čin pod Revelinom. Miniran partizanski Spomenik [Act of Vandalism at Revelin {Dubrovnik}. Partisan monument blown up]”, Slobodna Dalmacija, 26.11.1992, p. 10; Ž. Juras, “Neprihvatljiv čin [Unacceptable act]”, Slobodna Dalmacija, 20.9.1996, p. 8; Blažo Davidović, “’Grobari’ iz mraka [Gravediggers from the dark]”, Slobodna Dalmacija, 19.7.1991, p. 12; A. Dragičević, “Gradac: Srušen spomenik. Obračun boraca HV sa simbolima komunizma [Gradac, toppled monument. Cro Army shoot-out with symbolism of communism]”, Slobodna Dalmacija, 24.2.1992. n.p.; D.C., “Tko je rušio spomenike borcima NOB-a [Who ruined memorials to PLW combatants]”, Novi list, 24.6.1998, n.p.

[18] At an exhibition entitled The Sixties (Museum of Arts and Crafts, 2018), monuments were presented primarily as aesthetic phenomena, and their devastation was passed over in total silence, as was the issue of the political circumstances of and responsibility for the destruction.  In such examples too it is suggested that these are really the consequences of spontaneous processes or natural disasters.

[19] See: Boris Buden, “Children of Postcommunism”, Radical Philosophy, No. 159, Jan/Feb 2010, pp. 18–25. 20

[20] Ibid.

[21] Among recent examples, we pick out the exhibition  “Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980” held in MoMA in New York in 2018.

[22] For the most complete critical analysis of this phenomenon to date, see: Vladimir Kulić, “Orientalizing Socialism: Architecture, Media, and the Representations of Eastern Europe”, Architectural Histories, 6(1): 7, pp. 1–6, DOI: https://doi.org/10.5334/ah.273

[23] An advertising campaign for sunglasses by the Australian brand Valley Eyewear was shot in the protectged Jasenovac Memorial Area and distributed in June and July 2018. After sharp reactions from Croatia, the case received global publicity and the video was withdrawn from circulation. See, for example: Darko Janjević, “Australian Valley Eyewear firm shoots ad at Jasenovac death camp”, Deutsche Welle, 3.7.2018, https://www.dw.com/en/australianvalley-eyewear-firm-shoots-ad-at-jasenovac-death-camp/a-44513768 (accessed: 23.10.2018.)

[24] In the first case we refer to an event from Iž island from the early 1990s, when a monument made by the sculptor Velimor Mačukatin in 1949 was raised from the sea by the members of the local population. The second case includes the organised transport of blown-up monuments to fallen combatants and victims of fascism from Brođanac bz Osijek intot he private hard of the conservator Drago Kretić. The monument was later transferred to the yard of the Modern Gallery in Osijek where, where, inappropriately kept on the ground and exposed to the weather, it is still decaying. See: Drago Hedl, “Ne tuguj, brončana stražo![Don’t be sad, bronze watch]”, Feral Tribune, 28.10.2000, e.g.;Bogdan Žižić: Damnatio memoriae, 2000, ‘46 min.

[25] For examples of actions of this kind see: “Čišćenje okoliša oko spomenika Radi Končaru i drugovima [Cleaning the environs of the monument to Rade Končar and comrades]”, Fališ: Festival alternative i ljevice Šibenik, 6.9.2014. https://www.facebook.com/media/set/?set=a.328596187322836.1073741840.182381795277610&type=3 (pristupljeno 8.10.2018.); Iva Martinović, “Zajednička akcija antifašista regije: Ne grafitima mržnje [Joint action of antifascists of the region: No to graffiti of hatred]”, Slobodna Evropa, 25.6.2015, http://www.slobodnaevropa.org/content/ujedinjeni-antifasisti-regije/27092100.html (accessed 8.10.2018.)

[26] Damir Pilić, “Otkriva se obnovljeni antifašistički spomenik miniran 1992. godine [Unveiled restored antifascist monument blown up in 1992]”, Slobodna Dalmacija, 21.5.2015. http://www.slobodnadalmacija.hr/Split-%C5%BEupanija/tabid/76/ articleType/ArticleView/articleId/286287/Default.aspx (accessed 8.10.2018.)

[27] See: (Editorial), “Tko to tamo obnavlja spomenike? Pojedinci i lokalne zajednice samoinicijativno obnavljaju spomenike žrtvama fašizma i borcima NOB-a [Who there is renovating monuments? Individuals and local communities self-initiatively renew monuments to victims of fascism and combatants of the PLW]”, Antifašistički Vjesnik, 28.5.2017. http://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/spomenici/9/ Tko_to_tamo_obnavlja_spomenike_/180/ (accessed 8.10.2018.); Milan Cimeša, “Otkriven obnovljeni spomenik u Veljunu [Unveiled a renewed monument in Veljun]”, Novosti, 10.7.2018, https://www.portalnovosti.com/otkriven-obnovljeni-spomenik-u-veljunu (accessed 8.10.2018.).

[28] In the currently accessible online list of the memorial heritage in the Register of Cultural Properties in the Republic of Croatia there are a mere score of monuments and memorial areas related to the WWII period.

[29] Akcija za obnovu antifašističkih spomenika [Action for the renovation of antifascist monuments]”, Kulturpunkt, June  26, 2011. http://www.kulturpunkt. hr/content/akcija-za-obnovu-antifasistickih-spomenika (accessedo 8.10.2018.) 3

[30] Međunarodni umjetnički performas u Podšpilju [International artistic performance in Podšpilje]”, Islandvis.blogspot, 27.6.2014, http://islandvis. blogspot.com/2014/06/meunarodni-umjetnicki-performas-u.html (accessed 8.10.2018.)

[31] Astrid Erll, “Literature, Film, and the Mediality of Cultural Memory”, in: Media and Cultural Memory. An International and Interdisciplinary Handbook, Erll Astrid, Nünning,Ansgar (ur.), De Gruyter, Berlin, 2008, pp. 389

[32] Martin Pogačar, Memonautica. Yugoslavia in Digital Memories, Memorials and Storytelling (doctoral dissertation), University of Nova Gorica, Nova Gorica, 2011, pp. 9

[33] Michelle Henning, Museums, Media and Cultural Theory, Open University Press, New York, 2006, pp. 154.

[34] Jens Ruchatz, “The Photograph as Externalization and Trace”, in Media and Cultural Memory. An International and Interdisciplinary Handbook, Erll, Astrid; Nünning, Ansgar (ur), De Gruyter, Berlin, 2008, pp. 375–376.

[35] Jan Kempenaers, Spomenik, Roma Publications, Amsterdam, 2010.

[36] Sara Bergfors, “Spomeniks: Symbolism gone for good?”, Baltic Worlds, no. 4, December 2011, pp. 40–42. Published online at: balticworlds.com 16 January 2012. http://balticworlds.com/symbolism-gone-for-good/ (accessed 8.10.2018.)

[37] See: Boris Buden, “Children of Postcommunism”, Radical Philosophy, No. 159, Jan/Feb 2010, pp. 18–25.